Savršena distrakcija

1. Rijeka

Polako sam otvorila oči i okrenula se kako bih vidjela koliko je sati. Briljantan brojčanik digitalnog alarma pokazivao je 03:33. Čim su mi se osjetila počela oživljavati, ispustila sam jecaj. Ne želim biti suočena sa stvarnošću. Odvratna je i opasna. Molim te, molim te, molim te! Ovo je carstvo muke i patnje. Samo želim otputovati u neki drugi svijet fantazije, a to mogu samo dok spavam. 

UDARAC!

Zvuk velikog udarca iz prizemlja zatekao me i natjerao da poskočim. Mogla sam čuti korake kako se penju stubama prema mojoj sobi. Srce mi je lupalo, pretražila sam područje kako bih pronašla sigurno mjesto za skrivanje. Ormar! Iako u ormaru nema puno mjesta, bolje i to nego biti na otvorenom. Kada sam skoro bila cijela u ormaru, netko je udario po stubama. 

Netko me izvukao iz ormara držeći me za gležanj. Maskirani muškarac suočio se sa mnom kada sam se okrenula prema njemu. Njegove mačkasto zelene oči tjerale su me na drhtanje bez obzira na to što nisam mogla vidjeti ostale značajke njegova lica. Udarila sam muškarca i pokušavala se izvući iz njegovih kandži. Pojurila sam čim se njegov stisak opustio i on je krenuo za mnom. 

Dok me lovio, uspjela sam otići dosta daleko, ali zatim sam počela usporavati, kao da trčim na vodi, sve dok se nisam prestala kretati. On je zatim zakrenuo u zavoj i došetao do mene, držeći nož. Ubo me u trbuh, izvukao ga, i zatim me ubo u rame, vukući ga od ramena sve do grla. Krv je frcala iz mojih očiju, ušiju, trbuha i grla. 

Zadahtala sam i trznula tijelo unatrag dok sam otvarala oči. Čula sam glasan zvuk razbijanja, ali sve o čemu sam mogla razmišljati bilo je gušenje i grgljanje koje sam osjetila u vratu i trbuhu. Doista je bilo jezivo. Osjetila sam svaku kost kroz koju je prošao nož. Oči su mi se izmigoljile i jecaj je izašao kroz moja usta. Od tog incidenta, pate me snovi. Sakrila sam glavu u ruke i pokušavala zadržati drhtavo tijelo pod kontrolom. Te noćne more ponekad mogu biti ugodne, tjeraju me da spavam neodređeno dugo, te stvaram stalno isti scenarij iznova i iznova. Iako, postoje situacije kada su stvari čak i gore. 

Kad sam prihvatila svoju okolinu, postepeno sam počela osjećati olakšanje. Dobro sam. Nitko ne zna gdje sam. Pogotovo kada nisam u Vodicama. U Riječkoj sam Academiji, malom kafiću. U kontrastu sa užurbanim gradom vani, punom nebodera i beskrajnim prometom, interijer ovog kafića bio je ugodan i veseo. 

Kad sam pogledala po kafiću, vidjela sam da je svaki par očiju fokusiran na mene, što me zbunilo. Ali shvatila sam kada sam vidjela razbijenu čašu blizu mog stopala. Kad sam se probudila iz sna, vjerojatno sam je gurnula. U obraze mi je navro sram, i bojažljivo sam se ispričala spustivši glavu. 

Pogledala sam gore kada sam osjetila dodir na ramenu i vidjela ženu u ranim četrdesetim. Zadivljujuće izgleda, plave kose zategnute u čvrstu punđu, fine kože i najljepših blijedih plavih očiju koje me podsjećaju na more. 

"Dušo, jesi li dobro?" pitala je. Od njenih riječi malo sam se trgnula. Prošli su mjeseci otkada me netko tako nazvao... sa takvom nježnošću i ljubavi. 

"D-da, dobro s-sam" odgovorila sam mucajući. Gospođa je sjela pokraj mene. 

"Loš san ha?" pitala je.

"Da," sramežljivo sam rekla, stavljajući pramen svoje labave smeđe kose iza uha. 

"Greta Valentić" predstavila se. 

"Karolina Kirin," rekla sam, rukujući se s njom. Stvorila mi se grudica u grlu na spomen mog prezimena, ali samo sam je progutala. 

"Lijepo ime. Tvoje lice mi ne izgleda poznato. Jesi li nova u ovom kafiću?" znatiželjno je upitala.

"Da. Zapravo, nova sam u Rijeci" debatirala sam trebam li joj reći o svom rodnom gradu, ali sam se odlučila da neću. Brzo sam promijenila temu kako bih izbjegla njena pitanja o mojoj lokaciji.