Savršena distrakcija

5. Imam li opcija?

Današnja okolina je prilično mirna i topla, pa sam umjesto autobusa ili putovanja sa Selmom do fakulteta, odlučila prošetati. Odgovaralo mi je ovo vrijeme zbog pripreme za prezentaciju. Ali za nekoliko minuta, vrijeme se promijenilo, plavi oblak postao je tamno siv, i ubrzo su počele padati kapi kiše. 

"Super," rekla sam si ispod glasa dok sam gledala oblačno sivo nebo. Kad nisam trebala hodati, uživala sam u kiši, ali ne danas. Prevukla sam duksu preko glave i počela trčati. 

"Da sam bar ponijela kišobran, uživala bi u ovome," mrmljala sam dok sam skretala iza ugla. Pogledala sam u trgovine koje su se nizale niz ulicu i ljude koji su tražili sklonište ili jednostavno uživali u kiši. Odjeća mi se prilijepila za tijelo kao drugi sloj kože, što me iritiralo. 

Dovukla sam se do male autobusne postaje koja je bila udaljena nekoliko koraka. Stajala sam u autobusnoj kućici i stavila torbu pokraj sebe dok sam istiskala vodu iz kose. Zatim sam kleknula i izvukla knjige i papire iz torbe. Široko sam se osmjehnula kad sam shvatila da stranice od knjiga nisu mokre, ali ubrzo se sve pretvorilo u horor jer sam odjednom bila polivena hladnom prljavom vodom. 

Kad sam shvatila da su mi knjige potopljena smeđom vodom, lagano sam zacviljela. Uspjela sam u kutu oka uloviti crni Range Rover kako odlazi. Koji.Vrag!

"Hej, šupče, izlazi iz auta!!" ljuto sam vikala. Kako se on/ona usudi otići bez da se ispriča? Ovo mi je baš začinilo dan. U ovom stanju, kako uopće mogu otići na fakultet? Kako ću predati zadatak koji sam radila dva tjedna?

Nikako, nikako. Neću dopustiti tom kretenu da ode prije nego ovo riješimo. Brzo sam se okrenula i pronašla veliki kamen. Zgrabila sam ga i naciljala auto koji je trenutno čekao zeleno svijetlo. Precizno sam naciljala i zadnje staklo razbilo se u komadiće, mentalno sam se potapšala po leđima prepuna zadovoljstva i ponosa. Nisam znala da mogu baciti tako daleko!

Kratak trenutak oko mene je bila pusta tišina prije nego je muškarac izašao iz auta. Zalupio je vratima i otišao do zadnjeg stakla da vidi štetu. Zatim se brzo okrenuo i pogledao me. Ljuto je stupao u mom smjeru, um mi je vrištao da pobjegnem i da spasim svoj život. Ali izgleda da mi se mozak ugasio čim sam ga ugledala. 

To je isti onaj muškarac zbog kojeg sam dobila otkaz! Majica mu je prianjala uz tijelo, otkrivala njegove isklesane trbušnjake, a smeđa kosa prianjala je uz njegove obrve. Oči su mu bile svijetlo plave, a šaka mu je bila čvrsto stisnuta. 

"Opet ti?" rekao je u nevjerici. "Jesi poludila? Kako se usuđuješ tako baciti kamen na moj auto?" vikao je dok se nadvijao nad mene. O moj Bože, baš je visok! Osjetila su mi se uzbunila čim je otvorio usta. Zaškiljila sam i prekrižila ruke na prsima. 

"Poprskao si me ovom prljavom vodom, i sad odlaziš bez da kažeš oprosti! Gdje su dovraga tebi maniri?" vikala sam na njega. Prvo je bio zatečen, ali brzo je to maskirao svojim hladnim, čvrstim pogledom. 

"Gle, žurim se. Bolje ti je da se ispričaš, pa da na vrijeme stignem u ured," rekao je, gledajući na sat. Gledala sam ga kao da ima dvije glave. 

"Zašto bi se dovraga ja tebi trebala ispričat? To je nešto što bi ti trebo reć. Šupče, zbog tebe sam dobila otkaz!" preokrenula sam očima. 

"Pazi što govoriš. I da se nisi usudila preokretati očima," zarežao je. Još sam jednom preokrenula očima. Nitko mi ne govori što ću raditi, posebno ovaj kreten. 

"Gospođice, pokušavam biti nježan s tobom. Tražim te samo da se ispričaš bez da zahtijevam plaćanje štete koju si napravila jer sam siguran da nemaš toliko novca kod sebe." Udahnula sam kad je ovo rekao. Kako mi može reći da sam siromašna. I to, naravno, meni u lice. Lice mi je počelo kuhati, zbog čega sam stisnula zube.