Diamond Lily🔚

2

Puštam da mi tijelo i dalje nosi dobar ritam koji udara iz zvučnika i uvijam se oko Nexi, a iskreno radije bih se uvila oko nekog zgodnog komada, jer naravno dok me drži ovo malo alkohola budi se i želja da svoje tijelo prilijepim uz nekog slatkiša. Kako je ova noć skoro na svom kraju, vidim da se takvo što neće dogoditi pa se malo sredim, popijem nekakvu pjenušavu vodu s okusom jagode i stabiliziram se. Nexi ne želi još uvijek doma, ali meni je za večeras dosta. Trebam odspavati i biti normalna novi radni tjedan je već izjutra i trebam čistu glavu da ne zajebem nešto, a tek sam dobila posao u banci. 

Jedno je moje izlaženje vikendima, to se zna otegnuti i završiti ponekad i totalnim pomračenjem, radnim danima sam potpuno druga osoba, odgovornost je moje drugo ime. Diamond Lily Emres cura koja može biti i luda partijanerica i odgovorna mlada žena sve po potrebi. Naučila sam se svemu što život čini takvim kakav jeste prolazeći sama, bez roditelja u ono najgore vrijeme za svaku mladu osobu. Moj otac nas je napustio kada sam bila malena, slabo se i sjećam ičega vezanog uz njega. Samo nečeg iz priča koje su mi brat i majka pričali, ja nisam živjela u njegovoj blizini i ne poznajem ništa njegovo. Majka je otišla ostavivši me u srednjoj školi, u vrijeme kada sam kao i svaki tinejdžer trebala nekoga uz sebe, da trpi moje bube, da me usmjeri na dobar put, da bude tu. Ona je otišla, bolest ju je uzela sasvim tiho jedne večeri nakon što se spremila za krevet. Ostali smo Steven i ja, on tada već odrastao čovjek, ja tinejdžerica s glavom u oblacima. Moj se voljeni brat prihvatio mene, vratio se u našu kuću, prodao svoj stan, pokrenuo svoj posao i osigurao nam oboma dobar život. Uvijek se brinuo o nama, iako je živio odvojeno, radio je, pazio na nas, svaki slobodan trenutak provodio s nama. Kada je majka te večeri otišla u dvije sekunde čini mi se već bio na vratima sa svojom ekipom, ljudima od kojih se ne odvaja nijednog dana. Ljudima koji su uz njega od njegove osnovne škole, vezuje ih prijateljstvo kakvo se viđa samo na filmu. Svi su oni meni nekako poput njega, starija braća koju volim i obožavam. Da, zagorčavali su mi život, mučili su sve moje dečke, pratili me u svakom izlasku, prijetili dečkima s kojima sam izlazila, nerijetko propuštali kroz šake one koji su me povrijedili, sramotili su me bezbroj puta, ali volim ih skoro kao i njega.

Kada sam završila školu počela sam raditi u Stevenovoj zaštitarskoj tvrtci kao njihova sekretarica, a nedavno sam pronašla i posao na pola radnog vremena u banci i sviđa mi se. Prije podne radim u banci, a zatim se selim u lijepi ured u Trideset osmoj ulici u zgradi na čijim je vratima svjetleća reklama s mojim imenom. Diamond security zaštitarska tvrtka, vlasnik Steven Rock Emres.

Iako njegov posao ponekad zna biti i dosta naporan i opasan, jer odavna Steven posluje sa velikim gradskim njuškama, a nerijetko su i osiguranja nekima od mafijaša, naravno u tajnosti, posao koji radi sa svojim dečkima čini ga sretnim i donosi dobru zaradu. Ja iskreno i ne moram da radim ništa, mogu lijepo da živim od novca koji mi on uplaćuje na račun, ali to nisam ja. Nisam se džaba školovala da bih sjedila kod kuće i živjela od bratova novca. Zato volim ovo što radim, tu sam, s njim, sa dečkima, a imam vremena i za sebe i druženje i sve ostalo. I nisam. Nisam razmaženo derle, dobro možda malčice, ali volim pažnju koju dobivam od prijatelja, muškaraca, klijenata koji dolaze... Pa, tko ne voli pažnju, molim vas?! Svaka mlada, lijepa i pametna žena voli kada njene kvalitete i drugi primijete. Zato sada samo prođem pored nekih tipova koji u mene gledaju kao u igračku, a ne kao ono sve što jesam i iziđem van iz kluba. Osvrnem se oko sebe tražeći taksi, a onda ga spazim. U isto vrijeme i on spazi mene, pa se nasmiješi i odmahne glavom.

– Diamond?

– Danire? – i možeš ga slikati. Kada mi se pogled sretne s njegovim osjetim se kao djevojčurak na spoju sa prvom ikad simpatijom. U bratovu tvrtku došao je prije skoro godinu dana, on je jedini koji nije ondje oduvijek i ujedno najmlađi od momaka. Danir Mahone, po majci Turčin, po ocu Amerikanac, savršen od glave do pete i izaziva u mom tijelu totalni uragan. Ali da Rock sazna za to sigurno bi me okačio o krivu vrbu i zato se pravim kao da sam sasvim cool, a najradije bih ovog tipa...

– Nije li malo kasno? – prekine mi misli glupim pitanjem.

– Kasno za što?

– Da budeš vani sama...–odmjeri me od glave do pete, pa digne obrve – tako...lijepo obučena?

– A što fali mojoj odjeći Danire?

– Ništa. Lijepa je. I kasno je.

– Za mnoge stvari je nama u životu kasno, pa šutimo.

– Hoćeš da te odvezem kući?

– Uzet ću taksi.

– Nema potrebe odvest ću te. 

 Slegnem ramenima, pa dobro kada se već nudi neću se buniti da malo sjedim pored njega makar tih deset minuta do kuće. Hodam pored njega do auta u tišini, a zatim isto tako bez riječi sjednem u taj isti auto.  Jedva kontroliram svoj jezik ne samo da ne melje kao navijen, nego i da ne razmišlja kako bi prešao preko njegovog vrata i obraza i...

– Kada dođeš kući molim te ne tumaraj po njoj nego idi pravac u svoj dio. – Molim?

– Oprosti što?

– Rock je odlučio imati opuštajuću noć, tako nam je bar rekao kada smo se rastajali večeras, tako da... Znaš. Možda bi bilo bolje da...

– Danire nije prvi put da moj brat ima seks po cijeloj kući i nije da ne znam ništa o tome – kažem, pa okrenem očima, a njemu postane malo neugodno. – Nije ti valjda neugodno? Pa ti si prvi rekao...

– Znam što sam rekao Diamond, samo nisam baš...

– Dobro, oprosti, ali mislim, oboje smo odrasli, ne moramo paziti što pričamo jedno pred drugim. Zapravo ne bi trebali...– on me rasiječe pogledom, ja u trenu zašutim.

– Rock će me objesiti. Jebeno će me objesiti – mrmlja dok skreće u ulicu.

– Zašto?

– Zato. Zato. – Samo nastavi gledati ispred sebe. Vidim da vani polako sviće između svjetala rasvjete pojavljuju se prvi, tanki zraci zore. Stane ispred kuće, sva su svjetla ugašena.

– Hvala za prijevoz Danire. Ne brini neću reći bratu da si me dovezao ako se brineš da će te objesiti.

– Ne brinem se ja, samo... – mobitel mi zazvoni i prekine nas, broj je u mom imeniku upisan pod Hitan prijem. U trenu mi srce počne jako udarati. Povlačim prst preko ekrana i sklapam oči  u strahu.

– Halo?

– Gospođica Diamond Lily Emres?

– Ja sam.

– Zovem vas sa hitnog prijema iz Prve gradske bolnice. Žao mi je što vas moram obavijestiti, ali...

– Što? Što je? Tko je?

– Steven Emres...– kako to izgovori momentalno ostanem bez glasa – Pronađen je na ulici sa prostrijelnom ranom u glavi i...

– Je li živ? Molim vas... Recite mi da je...

– Gospođice žao mi je, ali... Gospodin Emres je u komi. Molim vas dođite što prije. – Ostanem jauknuvši držati mobitel kada svjetla policijskih kola obasjaju ulicu.

– Diamond što je?

– Steven...