Diamond Lily🔚

4

 Osjećam kako me hvata san dok sjedim uz njegov krevet, pa samo na kratko sklopim oči da malčice odmorim jer ću da prolupam. Nakon što me Mahone ostavio kod kuće i što sam jedva uspjela da ga nagovorim da me ne čeka nego ode odmah u stanicu, okupala sam se, presvukla, na brzinu pojela neke suhe krekere samo da se ne srušim, sjela u auto i vratila se nazad u bolnicu. Morala sam obavijestiti ljude u banci o svemu i da zatražim dva, tri slobodna dana, samo dok ne prođe ovaj šok, dok se ne saberem. Sklopljenih očiju negdje između jave i sna kroz glavu mi prolijeću trenutci protekle večeri, moje oduševljenje Danirovim prijevozom do kuće, a zatim šok koji me oprao nakon poziva sa hitnog prijema. Miješaju se osjećanja u meni, a onda negdje, od nekud samo mi u misli upadne slika mene kako šmrčem u ta Danirova čvrsta prsa dok su mu ruke u mojoj kosi. Osjetim toplinu kroz tijelo, u samo djeliću sekunde ubije studen od tuge. 

Dok sam ja razmišljala kako bih oblizala Danira kao prokleti sladoled moj je brat bio na operacijskom stolu boreći se za goli život. Osjetim bijes i nemoć, iako znam da ja nipošto nisam kriva za sve ovo, niti su krive moje pogane misli. Nitko nije mogao ni slutiti ovako nešto, a nitko ni ne zna što se dogodilo. Dat ću policiji dan fore da urade sve po protokolu i nadam se da će dečki toliko izdržati, a onda Diamond Security uzima stvar u svoje ruke i okreće nebo i zemlju da pronađe onoga koji je mom bratu prosvirao glavu. Poznajući Victora i dečke kada nađu onoga tko je to učinio napravit će mu istu stvar, ako ne i nešto još gore.

Držim Stevena za ruku, dok osjećam kako me umor slama, mobitel mi zavibrira na ormariću pa se trgnem od straha.

– Halo?

– Daimond Lily Emres?

– Ja sam.

– Zdravo Lily, ovdje... Tony Graham.

– Zbilja? Tony? Šališ se? – iznenadim se, a on se nakašlje.

– Ne. Ovaj... Ja sam. Zbilja. – upadnem nazad u stolac.

– Čuj Tony, što god da jeste sada mi nije zgodno vrijeme, ja...

– Znam da nije Diamond, zato te i zovem.

– Kako, molim?

– Ja sam... Meni je dodijeljen slučaj tvog brata Stevena i...

– Tebi? Kako tebi, ne razumijem, nisi li ti u San Antoniu?

– Dobio sam premještaj u Austin prije tri mjeseca i sada sam tu, tako da, Steven Rock Emres je moj slučaj.

– Jebeno sranje – opsujem, pa se odmah ispričam. – Oprosti, nisam tako mislila.

– Jasno mi je. Čuj, ono što je bilo... Pa bilo je i ostavimo to sada po strani. Vjerujem da ćemo se viđati i ne bih želio da imamo napet odnos.

– Znam se ponašati profesionalno Tony.

– U redu, samo sam ti se htio javiti da znaš da sam ja zadužen za pronalazak napadača na Stevena.

– Jeste li ispitali onog Klydea?

– Doći će u stanicu kroz dvadeset minuta. Kada je ekipa išla nije bio kod kuće, ali smo ga kontaktirali i doći će ovamo.

– Mogu li ja doći?

– Zbog čega?

– Ne znam. Htjela bih čuti što će reći. Znaš, mogu li samo onako stajati iz stakla, kunem se biti ću pristojna.

– Nije baš po pravilima da...

– Tony duguješ mi. Toliko toga, ali zaboravit ću, pusti me da budem ondje i...

– Dobro – kaže, pa s mukom ispusti uzdah. – Dugujem ti. I valjda ću to sranje okajavati još dugo vremena. Možeš biti prisutna. Molim te dođi prije njega ako možeš da te mogu uvesti u prostoriju sa strane. Čim dođeš u stanicu potraži me.