Kiša nije padala od one noći i činilo se da je priroda zaspala uljuljana u sparne i tople dane, omamljena suhim zrakom. Sunce je neumoljivo sjalo i pržilo po Sebastianovoj crnoj motorističkoj jakni, udarajući u kacigu istovremeno s vjetrom. Taj isti vjetar borio se i svijao, pokušavao uvući u najsitnije rupice, probiti staklo. Sebastian je navikao na takav snažan udar vjetra u kacigu i tijelo prilikom izuzetno brze vožnje i zato nije obraćao pažnju. Često se znao uputiti na takve rute, na otvorenu cestu, ispuhati se i onda nastaviti mirno dalje kao da ništa nije bilo. Unatoč adrenalinu i osjećaju slobode u svojim rukama ovog puta nije mogao osjetiti ništa ni slično tome. Sad bi se radije povukao u osamu, možda tamo iznad grada, na ono isto mjesto gdje je bio i s njom. Oduševila se kad ju je prvi put odveo gore, a on tad zapravo i nije bio svjestan svojih pravih osjećaja. Da se mogao vratiti unatrag, nazad u to vrijeme, sad bi sve drugačije učinio. Pogledao bi njezinim očima i udahnuo njezinim plućima, snažno i osjećajno, onako kako se ona tad pokazala. Bila je istovremeno i krhka i snažna, umiljata mačka i lavica, baš sve u isto vrijeme. Kasno je shvatio da njezini stavovi i želje nemaju nikakve veze s ovim svjetovnim. Željela je živjeti lijepo, a skromno, ponizno, a mudro. Zato je kopala i nogama i rukama da se što prije odmakne od svega što joj stoji na putu sreći. Istina, voljela je glazbu, uživala je pjevajući, ali u njezinim očima nije stanovala ta istinska sreća. Jednom mu je priznala da je strašno pogriješila što je došla u Long Way, a onda naglo ušutjela. Ugrizla se za usnicu i pogledala ga uplakanim očima. Zagrlio ju je iako nije shvatio, šutio je zajedno s njom. Mislio je da je to dovoljno, ali sad je itekako znao da nije. Nije bio ni blizu tomu o čemu je razmišljala, a kao da se i nije trudio saznati nešto više. Vjerovao je da je i to među njima prolazno baš kao i sve ostalo. Kako se prevario! Kako u njezinom pogledu nije iščitao vapaj, poziv u pomoć? Nije shvatio da su joj ugasle riječi jer je u nastavku bilo njegovo ime, a da on nikako nije smio biti pogreška. Već tad je vjerovala da se ruka spasa nalazi u njegovoj i nije ju namjeravala pustiti. Voljela ga je, onako kako nijedna do sad nije, onako kako se sam nikada nije usudio.
Sišao je s motora i požurio prema ulazu. Prostor je bio dobro ograđen, kameni stupovi i žičana ograda koja je sezala oko tri metra u zrak. Na željeznim vratima stajalo je zvono. Provirio je i bacio pogled na raznovrsne automobile, uredno poslagane u redovima. Bliještali su na vrelom suncu davajući još veći dojam raskoši. Nije imao drugog izbora pa je pozvonio, jednom strpljivo, a onda još dva puta uzastopno. Na interfonu se začuo glas: „Radno vrijeme je završeno, molim vas dođite sutra!" Brzo je pritisnuo tipku za odgovor.
- Neću vam oduzeti mnogo vremena, molim vas! Jako je važno!
- Gospodin Smith još je tu - ponovno se začuo nježan ženski glas. - Mogu ga pitati hoće li vas primiti gospodine...? - pričekala je da joj kaže ime.
- Blayd.
- U redu, gospodine Blayd, pričekajte.
Tupkao je nervozno prstima u okvir vrata. Mrzio je čekanje, Sebastian nikada nikoga nije čekao.
- Uđite.
Vrata su se otvorila i Sebastian je požurio grabeći velikim koracima. Ravno ispred njega bio je ured, a ispred vrata ga je čekao dotični gospodin Smith.
Povukao je naočale na nos, isprsio se, pa stavio ruku u džep.
- Blayd? Nije mi poznato - podignuo je obrvu.
Sebastian mu je pružio ruku u znak pozdrava, a on je nevoljko uzvratio.
- Specijalna krim jedinica - uvjerljivo je pokazao karticu i odmah je vratio u džep motorističke jakne.
Smith ga je dobro odmjerio, čak se malo i osmjehnuo.
- U tome?
- Posebni slučajevi zahtijevaju posebne mjere - odlučno je odvratio. - A sad, molim vas, da me ne zadržavate duže no što je potrebno. Slučaj je delikatan i nemam vremena za sumnjive svjedoke!
