Znate onaj osjećaj kada odete na intervju za posao i pitaju vas kako se snalazite u grupnom radu?
E pa ja sam ona koja uvijek laže kako se odlično snalazim u takvim radovima. :D
I cijeli život sam mislila da je to nešto loše i da moram to mijenjati, ali činjenica je da sam tako rodjena i da je to nešto što ne mogu promjeniti.
Jednostavno sam mišljenja da se ne mogu u nikoga pouzdati i moj mozak funkcioniše drugačije tako da ne mogu sa svakim naći zajednički jezik. Jedino osobe koje me dobro poznaju mogu ispratiti moj tok misli i mogu znati šta sam željela uraditi, ovi koji ne znaju odmah krenu sa osuđivanjem.
I znam da nas ima mnogo takvih!
Što smo malo komplikovaniji i mozak nam misli na više stvari odjednom, pa razmišljamo o jednoj stvari, a skontamo drugu. I cijeli život nam je težak pokušavajući objasniti ljudima šta smo mislili ili šta smo željeli uraditi, pokušati, a oni nas poprijeko gledaju i misle da smo glupi.
E pa nismo mi glupi, ti ljudi su glupi! Jer nemaju želje pokušati razumjeti, što je jako bitno u timskom radu.
Zbog toga najviše volim raditi samostalno. :D
Sama se organizujem, sama sve odradim i ako bude bilo grešaka znam da sam sama napravila svoje greške i znam da ću ih ispraviti!
Muka mi je u timskom radu prihvatati tudje greške jer su svi ubijeđeni da nisu ništa loše uradili i samo okreću prst jedno u drugo.
Smatram da trebaš imati dobar odnos s nekim, da biste mogli raditi timski. Jer ako ste vi kritičar, a ovaj drugi ne prihvata kritike, to neće funkcionisati nimalo.
Jer on možda pretjeruje sa svojim egom, a možda i vi pretjerujete sa svojim kritikama i tu uvijek treba treća osoba da riješava dileme, a na kraju ćete se složiti da je ta treća osoba glupa.
Tako da timski rad veliko no, no sa moje strane.
Ili sam radila sa pogrešnim ljudima ili sam toliki vuk samotnjak da ne mogu prihvatiti tuđe ruke na mom dijelu.
A vi, šta mislite? Samostalni rad ili timski?
