U 23 i 30 Mia je rekla da mora kući, opravdala tako što je rekla: "Bolje da požurim kući, jer će se moja odjeća pretvoriti u krpe, kočija u bundevu, a moji konji u miševe." Fran je otišao desetak minuta prije nje. Hodala sam malo ispred Lea, kada je on uzviknuo: "Kud ćeš? Ne moraš od mene bježati!". Usporila sam i okrenula se. Leo je bio na izmaku snage, izgleda da mu se nije sviđalo užurbano penjanje uz uzbrdicu koja je vodila prema mojoj kući. Nasmijala sam se; "Ide to tebi?" Nije odgovorio, došao je do mene i pružio mi ruku. Vidio je kako mi nije lako dati mu svoju ruku, možda zbog straha. Bilo me je strah priznati da sam pogriješila, da sam ga osudila bez dokaza. "Hajde, ne mogu se uspeti uz ovu planinu sam.", dala sam mu ruku, a on je nastavio:"A, i nadao sam se da si mi oprostila. Znam da si bila ljuta, ali čini mi se da nisi znala cijelu priču." Na licu mu se pojavio osmijeh. Naravno da sam mu oprostila. Jedini problem je to što nisam sebi. "Mislim da ja tebi dugujem ispriku. Čula sam o tom sa Stelom i potpuno skrenula. Stvarno mi je žao. Izgleda da tebi nemam ni što oprostiti, i da sam ja ispala glupa u ovome." Maknuo je pogled s mene i zagledao se u daljinu. Rekao je da je sve uredu i nastavio s šutnjom. (Ima tišina kojih se sjećam bolje od najljepših riječi. Ovo je jedna koje se vrlo rado sjetim.) Očekivala bi da će tišina biti neugodna i da ću poželjeti otrčati kući, ali nisam. Tišina je bila iznenađujuče ugodna i djelovala je na mene kao droga. Svakim trenutkom sam je željela više. Imala sam osjećajda je i on želio da se nastavi. Bilo je vruće, ruke su nam se znojile jedna u drugoj. Ni ja ni on nismo htjeli pustiti ruku. Uživali smo u trenutku kao da je posljednji. "Mislim da bi trebala kući.", rekla sam. Potvrdno je klimnuo: "Možda još samo jedan krug?". Na kraju, bilo bi u redu da smo napravili samo taj jedan krug. Bilo ih je najmanje pet. Pričao je. Cijelo vrijeme, nisam ga slušala. Promatrala sam sve ono što nas je okruživalo i uživala u njegovom glasu. Vlažna i nepokošena trava, vruća cesta, nebo bez zvijezda i težak zrak- sve ono što nikad nebi primjetila da je neki druga večer i da hodam s nekim drugim po cesti. Leo je bio nešto posebno. Sjeli smo na klupicu ispred moje kuće. Zagrlio me. "Zašto se tako bojim da ću te izgubiti, kad ti ni nisi moja?", rekao je iznenada. Nisam znala što da mu odgovorim, ali nisam ni morala. "Bit ćeš jednom, obećajem.", rekao je potpuno smireno i poljubio me u čelo. "Moram ići.", rekla sam i ustala. "Bježiš opet?", rekao je uz smješak. Potvrdno sam klimnula i otrčala u dvorište. Ušla sam u kuću, zatvorila vrata i naslonila se leđima na njih. Svi su spavali doma, pa sam tiho otišla do svoje sobe i legla u krevet. Nakon par minuta začula sam vibraciju mobitela.
Leo: Una?
Ja: Da?
Leo: Misliš da je čudno to što ti još uvijek stojim pred kućom?
Ja: Ne, ja znam da je to čudno. Jedino je dobro to što te nitko ne vidi.
Leo: Moraš mi reć kad ti idem na živce (ak je to uopće moguće). Znam da nisam savršen, a ti zaslužuješ savršeno. Neću se prestat borit za tebe dok dišem i dok mi god srce kuca.
Ja: Ne želim savršeno... Želim tebe.
Otišla sam do prozora i gledala ga. Stvarno je još uvijek stajao pred mojom kućom i gledao o svoj mobitel. Lice mu je bilo obasjano bijelim svijetlom ekrana. Dobio je moju poruku i usne su mu se razvukle u širok osmijeh.
Leo: Lijepo spavaj, mala :)
