Arabelle

Poglavlje 1.

''Pogledaj me Jenny''- reče joj prigušenim glasom. Jenny podiže suzne oči i susreće njegove prekrasne zelene oči prošarane mrvicom plave boje. Jedino je ona mogla vidjeti takvu sitnu mrvicu u njegovim očima.

''Vjeruj mi da je ovo konačno. Želim da znaš da sam te oduvijek volio, volim te i voljet ću te zauvijek. Uvijek i zauvijek, Jenny. Želim da se udaš za mene?''- rekavši svoje riječi George klekne ispred Jenny i ispruži malenu, otvorenu kutijicu pred Jenny.

''Ja...ja.. ja ne znam što da kažem George. Želim se udati za tebe. Da pristajem!''

I živjeli su dugo i sretno.

Poglavlje 1.

Nisam niti sumnjala. Još jedna u nizu glupih ljubavno - utopijskih priča koje nam prodaju. Najgore je to što ih moramo čitati, jer se smatraju obrazovnim udžbenicima nekadašnje romantike na Zemlji. Stavljam knjigu na policu i tražim još koju bih mogla pročitati, no u sobu ulazi Halle, moj kućni robot. Ustvari on je nešto kao kućni ljubimac. Jedina razlika između njega i kućnih ljubimaca je ta što je on ovdje da usluži ljude.

''Gospođice Arabelle, Vaša Majka Vas očekuje u svojim odajama.''

''Ari, rekla sam ti već sto puta da me zoveš Ari, Halle. Reci da dolazim za 2 minute.''

''Morate odmah poći, gospođice Arab..Ari.''- i bolje mu je da se ispravio. Mrzim kad me netko zove punim imenom, osim moje Majke. Njoj sam jednom pokušala proturječiti, što nije rezultiralo ničemu. I dalje je sve bilo po starom. Znala sam da odmah moram poći u njene odaje, koje su smještene zadnje u hodniku našeg Broda. Stoga sam krenula zajedno sa Halleom. Stigla sam pred vrata koja mi je Halle otvorio. Glavno pravilo svih Brodova jest ne dirati stvari rukama. Na rukama uvijek imamo rukavice. I vrata uvijek mora otvoriti kućni robot, u ovom slučaju Halle. Ulazim u odaju i promatram kako Majka gleda u zvijezde oko nas. Zaista izgleda predivno. Pitam se kako izgleda dan. Je li istina da nebo bude plavo, a oblaci bijeli? Jedan komet je proletio malo pokraj nas. Stojim nekoliko trenutaka, a onda se odlučim javiti, kako jadan Halle ne bi dobio 'packe' ni kriv ni dužan.

''Zvala si me, Majko?''

Majka se okreće od prozora i prilazi svojem radnom stolu i sjeda u fotelju. Njena visoko podignuta punđa, čvrsto stoji na njenoj glavi. Na njoj se ne može primjetiti bora na licu. Prije 3150 g. znanstvenici su pronašli način kako zaustaviti starenje, a danas 5015.g. to je postalo normalno. Pokušavam zamisliti kako bi izgledala da ima bore oko očiju. Vjerojatno bi se mrštila kad bi ih mogla imati.

''Arabelle, ti znaš da svaki Brod ove Svemirske Orbite ima svoj zakon.''

''Da, Majko. Znam.''- kažem. Pogled mi s njena lica skrene na prste koji se počnu vrtjeti i prepirati u mojim mislima. Zakoni, zakoni zakoni. Mrzila sam zakon koji je donešen na našem Brodu.

''Za manje od godinu dana puniš dvadestu godinu.''- rekla je. Usne su mi u trenu postale suhe, pa sam lagano jezikom oblizala donju usnicu ne bih li mogla dobiti malo vlažnosti na njima. Dvadeseta godina, značila je kraj. Kakav si izgledom u dvadestoj, takav ostaješ zauvijek, to jest dok ti ne istekne tvoj ''životni sat'' kako ga nazivamo.

''Vrlo dobro znaš da prema Zakonu Nurra, do svoje dvadesete moraš pronaći 'partnera'.''

''Da, Majko. Ali..''

''Nema nikakva ali, Arabelle. To je zakon našeg Broda. Zakon Nurra kojemu pripadaš.'' Majka otvara ladicu i uzima elektro- papir, pa mi pruži mi ga.

''Stavi potpis Arabelle.''- kaže strogo. Vrlo dobro znam što piše na tom ugovoru. No, ipak čitam slova koja se pokazuju kako prelazim prstima po papiru.