Arabelle

Poglavlje 3

Ležim i dalje u krevetu i stalno razmišljam što sam učinila. Možda će zvučati glupo, ali ne mogu se oteti dojmu da mi se to svidjelo i da bih mogla ponoviti. '' Ponoviti? Čuješ li ti sebe glupačo?''- mislim si. Ashton je izgleda utonuo u san. Nismo niti riječ rekli nakon onog ''incidenta.'' Okrećem mu leđa i legnem na bok, pa nekako pokušavam zaspati. 

Miris palačinki me probudi i nekako mi je dan ljepše započeo. Odlazim u kuhinju i zatičem Ashtona kako postavlja stol. Odlazim mu pomoći, no on me odbija i govori mi da sjednem.  

''Na čemu smo mi?'' - upita me sjedajući preko puta mene. Njegove tamne oči uperene su ravno u moje i čekaju moj odgovor.

''Na ničemu.''

''A, ono jučer?''

''Ono jučer je bilo slučajno. Neznam ni sama Ashtone. Jednostavno se nije smjelo dogoditi. Ja nisam osoba koja može nekog voljeti niti osoba koju će netko voljeti. Ono što se jučer dogodilo neće se više ponoviti.'' Na moj monolog dobila sam od njega samo kratak odgovor: ''Ash, ne Ashton.'' Ustao se od stola i izišao napolje. Nije ni pipnuo doručak. Zagrizla sam jednu palačinku, ali nekako nisam mogla jesti. Imala sam osjećaj krivnje da to što radim nije u redu, no ipak sam ignorirala taj osjećaj i pojela do kraja svoju palačinku. 

Usprkos tome što je naš odnos nakratko bio previše blizak, a ja nakon toga odlučila da se to neće dogoditi više, Ashton i ja smo ipak pokušali da to funkcionira kao i ranije. Svaki dan sam mu prepričavala o povijesti, o ratovima i ratnim taktikama, o oružju za koje nije znao da postoji niti da su najviše muškarci išli u ratove. Za njega, kao i za ostale koji su bili podložni manipulatorskim ljubićima poimanje o nečem drugom, osim o svrsi razmnožavanja vrste, nije imalo smisla. Međutim, Ashton je volio slušati o tome, a ja sam bar o nečemu mogla razgovarati s njime i tu našu, odnosno moju zavrzlamu, donekle ublažiti. Kako smo se dogovorili one noće, Ashton mi je govorio kako je živjeti s Ocem. Prema njegovim riječima, živjeti s Ocem gotovo je jednako kao s Majkom. Jedino njih uče da moraju biti ti koji će raditi teže poslove i koji će pomagati damama u nevolji, a nas da budemo poslušne i da smo mi te koje trebamo pomoć (kao da ništa ne možemo same). 

''Moj Otac nikada nije razumio zašto ne mogu biti kao i svi ostali na Brodu. Čak sam i onu anketu popunjavao pod njegovom prisilom.'' 

''Zar i ti?'' - upitam ga. Činilo se kako svakim danom otkrivam sve više poveznica između nas dvoje.

''Da. Sjećam se kako sam u posljednji tren pritisnuo palac o papir kako bi potpisao.''

''I ja.'' - ubacujem mu se u rečenicu, na što se on nasmije.

''Pa, čini mi se, Arabelle''

''Ari!'' - povičem - ''Mrzim kada me netko zove Arabelle.''

''U redu,'' - nasmije se , pa nastavi - ''Ari, čini mi se da imamo više sličnosti nego razlika. Evo još jedna sličnost, ti ne voliš kada te zovu Arabelle, a ja ne volim kada me zovu Ashton.'' 

''Ipak to i dalje ne znači da ću ja postati neka dama u nevolji i objekt reprodukcije samo da se održi vrsta.''

''Slažem se s tobom. Glupo je uopće i misliti o takvim stvarima. Smatram kako to treba doći spontano i bez neke prisile zakona ili bilo čega drugoga. Kao one noći, naprimjer.'' Gotovo sam pomislila kako je ipak on u redu osoba, no ubrzo mijenjam mišljenje pri spomenu na onu noć.

''Već sam ti rekla da je ta noć pogreška. Jednostavna greška u sustavu.''

''Jesi li uživala?'' -na moj odgovor on mi postavlja protupitanje i nisam sigurna što odgovoriti, zato odlučim ne odgovoriti i praviti se da nisam uopće čula postavljeno pitanje.

''Ja jesam. Eto, priznajem. Znaš, a nas su učili da nije u redu ako muškarci pokazuju emocije. Muška djeca ne plaču, jer to nije lijepo. Svidio mi se dodir tvojih laganih usana na mojima i dodir tvoje i moje kože. Osjećao sam jezu i žar na svome tijelu u istom trenutku. Ne moraš mi ništa odgovoriti, samo sam želio podijeliti s nekime svoje osjećaje.'' Dok je govorio o svojim osjećajima, ja sam promatrala njegovo lice i razmišljala o svojim osjećajima. Isti osjećaji pobudili su se i u meni, samo to nisam htjela i nisam mogla priznati. Njegovo lice bilo je vrlo muževno, odavalo je crte zavodljivog muškarca, a, oči su mu bile tople smeđe boje. Odjednom sam na svojim usnama osjetila njegove, te se naglo maknu i udarim mu šamar.

''Oprosti, znam da nisam trebao, ali ja se ne mogu oduprijeti tom osjećaju koji izazivaš u meni od kada si me poljubila. Evo čak i sad kad sam te nakratko poljubio osjetio sam tu želju da te opet poljubim i osjetim tvoje usne na svojima.'' Zgrožena njegovim postupkom pokušam izići iz sobe, no on mi hvata ručni zglob i zaustavlja. 

''Zašto ne priznaš da se i tebi svidjelo? Osjetio sam to Ari. Osjetio sam da se i tebi ovo sviđa, samo što ne želiš priznati.''

''Što ti znaš da mi se sviđa ili ne?'' - upitam ga ljutim tonom. Na to mi se on još više približi da su naša tijela bila gotovo spojena i ja sam mogla osjetiti njegovu toplinu na svome.

''Reci mi da ništa ne osjećaš sada?''- tiho govori gledajući me čas u či, čas u usne. Drhtavim glasom mu odgovaram da ne osjećam, na što dobivam samo jedan odgovor: ''Lažeš.'' i njegove usne ponovno na svojima.