Arabelle

Poglavlje 4

Što ustvari mi želimo? Jesmo li zadovoljni kada to postignemo ili kada to postignemo idemo odmah za nekom drugom željom, jer se više ne osjećamo ispunjeno? Ili nam sam treba taj osjećaj nekog nadanja, željenja, avanture, traganja... Često tražimo sreću. I što onda ako je nađemo? Zar nakon što je pronađemo više nema sreće za nas?

I tako stojim pored prozora i gledam u beskraj svemira. Oh, kad biste znali koliko li smo mi ovdje tako maleni i koliko su naše želje i sreće ovdje beznačajne. U svojih 20 godina spoznala sam jedno malo bogatstvo svemira. Svaka od zvijezda je posebna i svaka od njih ima svoju povijest.

"Pogledaj"- reče mi Ash i nježno me zagrli s leđa. Poželim pobjeći od njega i njegovog stiska oko mojih bokova, no njegov stisak je ipak prejak i ja se ne uspjevam pomaknuti.

''Jedna nova se upravo rodila. Znaš li što govore na mom Brodu kada se rodi nova zvjezda?''

''Ne. Znam jedino da se davno prije, dok ljudi još nisu dospjeli ovdje i dok smo imali Zemlju, ljudi bi promatrali nebo i kada bi nova zvjezda rodila to bi bio znak da je netko ''otišao'' u ''nebo''. To ''otišao u nebo'' nikad nisam shvaćala.''

''Rodila se ljubav.''- reče nakon kratke stanke. ''Tako sam bar čuo iz naše povijesti.''

''Može li itko prepoznati ljubav?''- upitam ga. Ne odgovara mi. Samo šuti, naslonjen bradom na moje rame i tupim pogledom promatra tek rođenu zvijezdu. Njegova kratka bradica me škaklja po koži, no ipak se suzdržavam.

''Mislim, kako znamo da smo zaljubljeni? Tko to može znati? Ja ne znam ni sama što osjećam prema sebi. Kao da je netko drugi u mome tijelu, a ja ga promatram izvan njega.''- uzdahnem, pa nastavim - ''i što ako nikada ne pronađemo tu ljubav?''

''Vjerujem da jednoga dana ćemo je pronaći. Možda.''- okrene se i ode od mene, ostavljajući me samu u svojim mislima. Čini mi se kako sve više i više gubim kontrolu nad svojim tijelom i osjećajima. Kao da ja nisam dio njih. Nisam sigurna mogu li si dozvoliti ljubav u svom životu. Ja je ne želim i ne treba mi. Kome uopće treba nešto što te tako lako može povrijediti. Moja Majka nikada ne priča o svome ''Izabraniku''. Jednom sam je pitala o njemu.  Samo je odmahnula glavom i otišla u radnu sobu. Mogla sam čuti njene tihe jecaje i kako govori: ''Ljubav je farsa. To ne postoji.'' No, u mom svijetu u kojem živim i jesam, svi pokušavaju nametnuti ljubav kao nešto bezgranično, bez čega se ne može. Dugo sam stajala na prozoru i besciljno gledala u svemir, dok su mi se razne misli vrtile u mislima. Bih li osjećala isto da se oni poljupci nisu dogodili? Jedno sam sigurna. Ja više nikada ne želim imati taj osjećaj. Neopisiv i nestvaran. Onakav da ti utjera strah u kosti. Da strah. Strah da ću izgubiti sebe.