Ljeto s vukovima

3. Gladna, izgubljena, sapletena

Ako je vjerovati mom mobitelu, prošla su četiri dana otkako sam kod Chrisa. Kad on i ja udružimo svoju lijenost, izgubimo svaki pojam o vremenu do te mjere da ne znamo što smo zadnje jeli, a kamoli je li dan ili noć. Uglavnom, nakon ta četiri dana mi smo se strašno zaželjeli palačinki i to čak do te mjere da sam bila u stanju natjerati se u dućan pošto smo imali litru pokvarenog mlijeka, nimalo brašna i jedno razbijeno jaje. 

Prvi put sam išla provjeriti koji je dan kada sam izašla iz Chrisova stana te me tu dočekalo još jedno iznenađenje: dva sata ujutro je! Ja sam mislila da je možda osam ili devet. Što kvragu radi u ovo doba? Nije da sam puno izlazila van iz stana pa da znam za barem jednu trgovinu ovdje. Pa pare koje imam u džepu su ionako Chrisove - šetat ću dok ne nađem neki dućan, a u njemu ću se počastiti s nečim. Milky Way? Oreo? Ferrari? Mogućnosti su beskrajne.

Često se volim pitati što drugi ljudi misle kada vide recimo mene. Imamo kojekakve predrasude o ljudima koje samo vidimo na ulici, a zaboravljamo da i oni vjerojatno imaju nekakve o nama. Mislim pogledajte mene: crnokosa, blijeda cura luta gradom u crnoj hoodici u dva ujutro... Mogao bi me čovjek zamijeniti za narkića. Stvar je što je jedina trvar koju sam ikad dilala bila su rješenja testova iz geografije.

Lutala sam tako i nalazila samo zatvorene dućane i plastične vrećice nošene vjetrom na ulici. Nigdje ni žive duše, a vjerojatno ni duhovi ne zalaze ovdje. Čovjek bi očekivao bar neki par da se bari na ulici ili neku djecu koju puste starci van u ovo doba, ali još ne mogu u klubove. Ne mogu nikoga tražiti za smjer... čekaj malo, znam li ja uopće gdje sam više?! Kako ću se kvragu vratiti doma?

Pokušala sam se sama vratiti kući, ali... recimo da sam u pokušaju toga još više zalutala. Više nisam lutala među blokovima istih zgrada, već labirintima starih gradskih kuća. Čovjek bi rekao da ono, nema frke - nisu sve kuće iste, ali vjerujte mi to je razlog zašto je još gore: zaklela bih se da bih znala da sam prošla pored onog balkona jer je tako upečatljiv, ali bi se isto tako zaklela da sam došla ovom ulicom. Hej, ono se drvo čini poznatim! Ne, krivo - zamijenila sam ga s nekim drugim i tako u beskonačnost dok nisam, nekim čudom ugledala svoj spas: neki tip je upravo izišao iz jedne od kuća.

"Hej, ti! Čekaj!"

Tip je poskočio tri metra u zrak i okrenuo se. Jednom u životu da sam i ja nekog prepala.

"Je mi možeš reći gdje sam?"

"Umm, u Ulici lipa."

"Aha... to mi ništa ne znači."

Tip je pogledao oko sebe pa pokazao prstom niz ulicu: "Ako produžiš tamo i na prvom velikom raskršću skreneš desno, ubrzo ćeš doći do robne kuće."

"Shit, to je drugi kraj grada!"

"Ovo je sve taj kraj grada."

Pogledala sam tipa u očaju. Sladak je s velikim očima i nekom jedva vidljivom bradicom. Ako napravim puppy face... Ne, sigurno ima curu. Ipak, zašto ne bi pomogao izgubljenoj curi u nevolji. Samo moram skužit kako ću to sve izvesti.

"Ovaj, umm, jesi li čuo za... čekaj... samo da se sjetim... za nekog Pavla, Pavela ili tako nešto?"

Sranje, ne mogu se sjetiti ni kako mi se ulica zove. Kako sam se ja uopće planirala vratiti? Teleportacijom?

"Pavela Lurkinga?"

"Nemam blage. Valjda. U posjetu sam kod rođaka i... iskreno ne znam ni na koju stranu bih trebala ići."

"Pa ovako, amm, izađeš iz lipa tamo i onda skreneš lijevo," počeo je dečko usput pokazujući prstom.

"Kada dođeš do bivšeg sirotišta, skreneš desno i produžiš prema crkvi. Tri skretanja prije crkve skreneš opet desno, zatim u uličicu lijevo..."

"Čekaj, čekaj... Stani malo. Izgubio si me još kod onog prvog skreni lijevo."

Dečko se slatko nasmijao i pogledom prešao preko mene. 

"A da izađeš iz lipa," započeo je polako, još uvijek sa smiješkom na licu, "skreneš desno i ideš ravno dok ne dođeš do autobusne stanice. Tamo imaš plan grada, poslikaj ga mobitelom i sama se vrati."

"Mobitel! Oh, kakav sam ja idiot - mogla sam nazvati rođaka! Mogao bi me uputiti. Ma, još bolje mogao je doći po mene!"

Dečko se samo opet nasmijao, a ja sam se rastopila kao čokolada. Kad smo već kod slatkog...

"Znaš li možda još radi li gdje koja trgovina?"

"Sada?! Ne znam. Možda ona na glavnom autobusnom kolodvoru... Trebam li te možda još negdje uputiti?"

"Umm, ne... mislim da ne."

Bravo Leah! Dečko ti je opleo noge, jezik i mozak. To čak ni ti sama nisi uspjela kada si igrala gumi-gumi. 

"Pa, onda bih ti barem preporučio da koji put svratiš u Neon. Možda se opet tamo sretnemo."

I s tim riječima se okrenuo i otišao niz ulicu, samo nažalost na suprotni kraj od onog na koji je mene bio uputio. Uzdahnula sam i izvadila mobitel iz džepa polagano hodajući. Ako takvi komadi navraćaju u taj Neon, definitivno se useljavam u susjedstvo. 

VOTE, COMMENT, ADD TO A LIST AND SHARE WITH YOUR FRIENDS!

Koliko čujem, neki jako uzbuđeno čekaju svaki nastavak pa se nadam da ovaj niste predugo čekali. 

Također, dragi čitaoci, zamolila bih vas za pomoć. Bira se nova naslovnica za Ljeto s vukovima, a prijedlozi za sliku na njoj bit će objavljeni skupa s poglavljima počevši od prvog. Molim u komentarima da mi kažete koji vam se najviše sviđa. Hvala <3