Ljeto s vukovima

7. They see us bitin', they hatin'

Vilica mi se otkačila i tresnula na pod. Je ja mislim ono što ja mislim da mislim? Mislim, mora da samo mislim da sam to vidjela jer mislim da osobe koje normalno misle to ne vide. Možda ja uopće ne mislim... gaah, pogubila sam samu sebe!

"Not cool bro, not cool. Ne vide svi što si s trideset metera, iako, s obzirom koliko smrdiš, bi te mogli namirisati i s veće udaljenosti," rekao je Nick držeći se za nos.

"Ma daj, cura se samo malo iznenadila s obzirom koliko sam zgodniji od tebe i Adriana..."

Više ih nisam ni mogla slušati. Ova noć je postala prečudna za mene i možda bih trebala doma. Ne, ne, zaboravite to: ja sigurno moram doma. Ustala sam se i ne gledajući jesam li uzela svoje stvari i pokušala preko Adrianovog krila izaći iz separea.

"Gdje ideš?" upitao je ovaj.

"Ja, ovaj, moram doma... ovaj, kasno je i... da, da kasno je."

"Hej, hej, hej! Stani," Adrian me uhvatio za zapešće i pogledao svojim velikim očima.

Gah, što ima dobre oči - ja bih takve!

"Jesi ok?"

Eh da... tu sam stvarno pošizila i psihički pukla. Mislim, tko ne bi?! Bella Swan je samo jedna jedina.

"Jesam li ok?! Sjedim za stolom s vampirom, ono pravim vampirom! Ako je ok osjećati se kao večera, onda mi nikad nije bilo bolje u mom kratkom jadnom životu," tu sam pala na koljena.

"Oh, molim te Landon, nemoj me pojesti. Još sam premlada. Misli na to što će biti s mojom djecom, kako će ona bez svog oca..."

"S njom nešto nije uredu," rekao je Nick usput vrteći prst oko neke nevidljive osi koja mu je prolazila kroz glavu.

Hm, pitam se što želi implicirati (note the sarcasm). 

"Mislim da ona misli da je hoću pojesti," šapnuo je ne odviše tiho Landon Nicku na uho.

"Ma nemoj mi reći. Stvarno nisam primjetio."

"Mislili ona da sam kanibal?"

"Kanibal jede svoju vlastitu vrstu, tikvane! Ne znam da li si primjetio, ali mi smo vampiri, a ona je čovjek."

"Nikad nisam probao pojesti čovjeka. Not really my cup of tee, you know? Više sam za krv i te stvari."

Mislim da će mi pozliti. Ako noćas umrem, molim vas, recite Chrisu da mu ostavljam svoj šampon. Znam da ga koristi meni iza leđa.

"Landon, evo sad ti obećavam da ćemo ti sljedeći put, kad budemo u mesnici, kupiti i jedan pileći mozak da popunimo bar malo tu šupljinu u tvojoj glavi. Bit će to veliki napredak."

Bilo bi stvarno mučenje za vas, ali i za mene da vam objasnim što se sve dalje odvijalo sljedećih par minuta. Landon i Nick su se natezali do beskonačnosti, Adrian je bio u nekom svom filmu stalno pitajući: "Jesi dobro? Jesi ok?", a ja sam plakala, derala se i udarala glavom o pod. U jednom trenutku čak je i zaštitar došao.

"Je li sve uredu?"

"Ona dvojica," pokazala sam na Landona i Nicka, "su vampiri."

"Pa? I ovaj treći je."

Pogledala sam Adriana u čistom razočaranju, a zatim se okrenula nazad zaštitaru i nastavila dalje histerizirati: "Pojest će me!"

"Nah, oni su ok momci. Znam ih od prije."

Ovdje nitko nije normalan. Nastavila sam udarati glavom o pod.

Možda pola sata nakon svega toga situacija je bila nešto bolja: svi smo sjedili, nismo govorili u isto vrijeme, bili smo barem mrvicu smireniji i ono najbitnije nitko nije nikoga pojeo.

"Dakle vi tvrdite da ste vi stvarno vampiri i da vam stvarno nisam večera?"

"Tako je."

"Znači li to da sam doručak?"

Landon je udario glavom o stol par puta. Izgleda da smo zamijenili uloge... Tako ti i treba krvopijo.

"Nikome nije ni na kraj pameti da te ikako povrijedi," pokušao me umiriti Adrian dok je Nick prošao rukom kroz svoju smeđu razbarušenu kosu komentirajući: "Jeez, čovjek bi pomislio da poslije Sumraka, Istinske krvi i Buffy, ljudi barem malo lakše vjeruju vampirima."

"Jesi ti ozbiljan?! U svemu tome imaš zlobne, krvožedne, monstruozne, manipulativne, nemilosrdne..."

"Shvatili smo Leah. Nema potrebe za još epiteta. Podsjeti me da tvojoj hejterskoj guzici poklonim kolac za rođendan."

"Ja. Nisam. Hater."

"Očito jesi s obzirom koliko nas hejtaš. Adrian, znao sam da si slab na lude ženske, ali kud nam baš dovlačiš onu koja nas najviše želi ubiti."

Svi smo pogledali Adriana očito svatko očekujući da se obrani našu stranu. Tip je samo podigao obje ruke kao da je netko uperio pušku u njega.

"Kako sam ja mogao znati?! Ženska živi u vučjem gnijezdu!"

"Ne, ne živim. Odakle ti to?"

"Živiš u Ulici Pavela Lurkinga u kojoj doslovce u svakoj kući žive vukodlaci."

"Vukodlaci?! Što?! Ne, neću ni pitati. Ne znam jeste li primijetili, ali ja nisam vukodlak i čak i da jesam, zašto bi k vragu bila ok s vama?!" pričala sam sve u šesnaest dok sam kopala po torbici tražeći svoj mobitel.

Otključaj, izbornik, gdje su k vragu sada bilješke, ah tu su...

"I da: živim u Ulici doktora Pavla Pinatre 54."

"Jesi sigurna?"

"Da, naravno. Kako ne bih bila?"

"Sjećaš li se vrata koja stoje ispred stepenica koje vode u podrum? Ne bi ih vidjela, a kamoli prošla kroz njih, osim ako si: a) nešto "nadnaravno", b) u rodu s nekim "nadnaravnim" ili c) teško izložena nekoj vrsti magije."

"Oh, shit."

DON'T FORGET TO VOTE, COMMENT AND SHARE!

Konačno. Jedno usrano poglavlje nakon ni ne želim znati koliko dugo. Posveta svim mojim vjernim čitateljima. Zabava počinje...