Ljeto s vukovima

1. Kolačići koji gledaju Spužva Boba

Znate li što su mi najljepši dijelovi jutra? Prvo topli tuš, onda ukusni doručak i kao trešnja na vrhu šalica kave. A kako je Chris draga osoba pobrinuo se (nenamjerno) da pod tušem provedem manje od deset sekundi zbog straha da se ne pretvorim u kocku leda. Ni kavu naravno nije skuhao - ne razumijem kako on živi bez kave ujutro. Možda je selotejpom pričvrstio očne kapke tako da mu se ne zaklapaju. Što se tiče doručka to mu mogu oprostiti - možda nije pripremio ništa za moj jadni želudac, ali su se zato moje oči častile poslasticama što su sjedile u dnevnom boravku.

Dva visoka dečka i kad kažem visoka mislim na ono da sam za glavu viša od njih dok sjede na kauču. Kako su izgledali? Kao dva velika kolača koje jedva čekam da pojedem... doslovce. Smeđa kosa; tople, smeđe oči i one pune, muške usne... Zamislite samo takvog jednog dečka. Meni krulji u želudcu od same pomisli na takvo što (ili možda od nedostatka doručka). Sad zamislite dva takva dečka s različitim nijansama kose, mrvu drugčije oblikovanim licima i bla bla bla. Jednostavno rečeno zamislite dva takva brata i mene u sredini pa ste dobili oreo keks.

Šalim se, bez brige - nisam skroz odskakutala od zdravog razuma... još. Da, taj prizor moje mašte definitivno podajeća na oreo kekse s obzirom na moj blijedi ten (na koji jako pazim), ali bit je da su ona dva anđela, koja ste zamislili, sjedila u mom dnevnom boravku! Ne u Angelininom, ne u JLoinom, već u mojem!... Dobro, ne u mojem, već u Chrisovom, ali to je trenutno nebitna činjenica. Bili su tamo! Stvarni! I živi!

"Molim te, prestani zuriti - izgledaš opsjednuto."
"Što?!" pogledala sam Chrisa koji me probudio iz mojih fantazija o oreo keksima.
"Opsjednuta?! Tko je opsjednut?!" jedan je brat skočio s kauča, dok je drugi nastavio u miru gledati Spužva Boba.
"Nitko nije opsjednut, Leo. Smiri amortizere. Što si jučer gledao? Egzorcista?"
"Znaš da je opsjednut svime što May jednom spomene. Kunem se da postaje dovoljno iri..."
"Jesam li spomenuo da mi je mala rođakinja ovdje?" Chris je prekinuo drugog brata.
"Nisam mala!"
"Voziš li? Imaš li svoju jazbinu? Radiš li?"
"Ni ti ne radiš, kretenu!"
"Ma nemoj! Da znaš da imam posao."
Chris i posao u istoj rečenici? Moraš da me zezaš.
"A da? Što to radiš?"
"Da, što radiš?" upitao je 'opsjednuti' brat.
Kako se ono zove? Leo?
"Babysitter sam."

I to je bio trenutak kada me Chris prvi put pokušao ubiti. Tako sam se jako počela smijati, da sam pala prvo na koljena,zatim cijelom dužinom na pod te se usput skoro ugušila.
"Ozbiljan sam!" povikao je uvrijeđeno.
"Znaš li ti koju zahtjevno dijete čuvam?!"
"Ma koje to dijete si ti uopće u stanju čuvati?"
"Čuvam tebe."
I to je bio moj prvi pokušaj Chrisova ubojstva.

Dok smo se nas dvoje naganjali oko stola, Leovom bratu je zazvonio mobitel. Iskreno, uopće se ne sjećam tjeka razgovora jer sam bila previše skoncentrirana na Chrisov govor tijela u nadi da ću predvidjeti u koju će stranu potrčati. Gad se cijelo vrijeme smiješio od uha do uha, ali ni uhom nije cimnuo u nekom smjeru. Čisti poker face.
"Dečki, imamo problem."
"Kakav?" upitao je iznenada ozbiljan Chris.
"Pa uključuje slamanje kostiju večeras. Malo krvi bi moglo poprskati mjesec."

Možda ovo prvo poglavlje nije još tako uzbudljivo, ali bez brige, radnja se polako zapetljava.
Vote, comment and share with your friends.