Ponekad bih voljela,
da me pustite da se zatvorim u ovu sobu,
koja ionako ne pripada meni.
I da me pustite,
da isplačem suze,
koje ionako smatrate besmislenima.
Ponekad zaželim,
da ne mislite da sam depresivno stvorenje,
makar je očito da jesam.
I da odete bar jednom,
da ne bi čuli jecaje,
one moje srce-parajuće.
A sutrašnjica da uopće,
nema veze s time,
što sam ponekad slomljena.
YOU ARE READING
Zagrebačka Tišina [poetry]
Poetry[poetry] -hrvatski- Kažu da je ovdje lijepo, ali zna biti depresivno. lažna lica, i rijetka osmjehom nakićena, koja gledam, uvjeravajući se da Sunce donosi istinu. #8 u hrvatski
![Zagrebačka Tišina [poetry]](https://img.wattpad.com/cover/44282434-64-k291017.jpg)