Kada bila sam,
drugih ljeta,
sjećam se,
trčanja.
Skrivanja,
po ovim,
slijepim cestama,
sa osmijesima.
Što više,
ljeta imam,
veća mi je,
nostalgija.
Gledajuć',
slijepe ceste,
hvatam srce,
i sjećanja.
Jer kad Sunce,
bi izašlo,
mi već smo se igrali,
nismo željeli odrasti.
Trčali bi cestama,
danju,
pa noću,
bez stajanja.
A moja duša je,
sve mi se čini,
tako i ostala,
među slijepim cestama.
YOU ARE READING
Zagrebačka Tišina [poetry]
Poetry[poetry] -hrvatski- Kažu da je ovdje lijepo, ali zna biti depresivno. lažna lica, i rijetka osmjehom nakićena, koja gledam, uvjeravajući se da Sunce donosi istinu. #8 u hrvatski