'Pomozite mi!',
vičem.
'Spasite me!',
plačem.
'Umirem!',
vrisnem.
Ali cijeli je svijet,
zanijemio.
Ja im vrištim imena,
ali čine se gluhi.
Pa se osmjehnem,
i oni uzvrate osmijeh.
I na trenutak,
učini se stvarnim.
Ali suza,
slučajno pobjegne.
I evo ga opet,
ja ne postojim.
Nevidljiva sam.
Mrtva sam.
YOU ARE READING
Zagrebačka Tišina [poetry]
Poetry[poetry] -hrvatski- Kažu da je ovdje lijepo, ali zna biti depresivno. lažna lica, i rijetka osmjehom nakićena, koja gledam, uvjeravajući se da Sunce donosi istinu. #8 u hrvatski