The Escape

7. Što se događa?

Vanino je srce kucalo sto na sat.

Naslonila se na vrata, pokušavajući se sabrati. Isprekidano je disala, nadajući se da zvuk njezinog pada nije probudio onoga čudaka iz transa.

I taman kad je odahnula, on je naglo okrenuo glavu.

-Tko je tamo?-, začuje Vana njegov hrapav prodoran glas.

Recepcionar baci sa sebe crvenu halju i popravi odjelo. Bio je siguran da je čuo nekoga. Krenuo je prema vratima.

A Vana, Vana je bila prestravljena...

U silnom šoku jedva je uspjela u mraku napipati neka vrata, samo ih je otvorila i ušla u prostoriju. Okrenula je dva puta ključ u bravi, nadajući se da je na sigurnome.

Naslonila se na vrata i samo kliznula niz njih. Počela je tiho jecati s rukom na ustima, da ju se ne čuje.

Izvana se čulo udaranje munja a tuča je lupala o prozore. Ispred vrata se čulo urlanje.

Kakav psihopat, kakav grozan čovjek, pomisli Vana.

Jedva je čekala sutradan napustiti ovo užasno mjesto, s isprikom da se ona i Sara ne osjećaju dobro. Zapravo joj se više nije dalo ostati u Italiji, ne nakon svega ovoga...

Razmišljala je...

Kako to da ovog hotela nije bilo na internetu? Zašto se zove „The Escape"? Što je ovom poremećenom recepcionaru? Uostalom, ako joj je ona žena iz osoblja došla pred vrata, kako to da se nije odazvala na ovo urlanje?

Toliko pitanja, ali ni jednog odgovora...

Nešto opako nije valjalo s ovim mjestom, samo... Što?

Vana je bila toliko udubljena u svoje misli, da nije ni shvatila da vani više nema urlanja.

Kad je krenula otvoriti vrata, zapahnuo ju je odvratan smrad. Nešto je smrdilo po truleži u ovoj sobi.

Nije mogla vidjeti što je to, jer u mraku nije mogla napipati prekidač za svijetlo.

Vjerojatno bi me dočekalo još jedno odvratno iznenađenje, pomisli ona i uputi se prema svojoj i Sarinoj sobi...

Prolazeći hodnikom, imala je osjećaj da ju netko prati, ali svaki put kad bi se okrenula nije bilo nikoga. Osvrtala sa na sve strane jer je mislila da će odnekud iskočiti recepcionar i baciti onog groznog pauka na nju. Ali to se nije dogodilo.

Ušla je u sobu i počela buditi Saru, da joj ispriča što se dogodilo, što je vidjela.

-Sara, Sara! Daj budi se, nećeš vjerovati...-, šaptala je Vana uhvativši Saru za ramena.

Počela ju je tresti, no ona se nije budila.

Sara, naravno, nije bila mrtva. Disala je, ali Vana nije mogla razumjeti zašto se ne budi, uostalom još nikad nije utonula u tako dubok san.

Iznenada je Sara otvorila oči, samo što Vana to nije mogla vidjeti jer je njena prijateljica bila okrenuta.

Polako se okretala prema Vani, a kad se okrenula, njezine su oči svijetlile i bile potpuno bijele...