The Escape

9. Smjesta na recepciju

Napokon je došlo i dugo očekivano jutro.

Nakon neispavane noći, Vana je jedva mogla zadržati oči otvorenima. Nije bilo ni toplih srpanjskih zraka sunca, koje bi ju mogle održati budnom. Vani je i dalje padala tuča, i sve je izgledalo nekako sumorno, uključujući i hotelsku sobu.

Sara se češljala ispred velikog ogledala koje je bilo nasuprot dva kreveta.

-Jesi li ti uopće zaklopila oči?-, upita Vana Saru.

-Ne, osjećam se budnije no ikad prije! Nego, hoćeš li nazvati naše mame i reći im da je sve u redu? Moja mama doma sigurno čupa kosu od zabrinutosti, hahaha...-, na te riječi Sara si je neopreznim pokretom ruke češljem zamalo iščupala cijeli dio kose iznad uha.

Vani se to učinilo malo čudnim, jer kad je rekla da joj mama doma čupa kosu, sama je sebi zamalo to napravila.

-Nazvat ću poslije, ok? Sad, idem se ja otuširati...-, reče Vana i uđe u kupaonicu.

Iako je bilo ljeto, Vana se oduvjek voljela tuširati toplom vodom, to ju je smirivalo. Uostalom, vani je prilično tmuran i kišovit dan pa je bilo malo hladnije no inače.

Odvrne ručkicu za toplu vodu, čekajući da ju smiri ugodna temperatura vode.

Ali, voda nije tekla.

-Saraaa, nema vode!-, zadere se Vana i uskoro dobije odgovor.

-Zar nisi zaboravila kakva je rupa ovaj hotel!?! Uostalom, danas predvečer idemo u bolnicu zbog moje rane na ruci, pa možda možemo tamo odspavati.-, reče Sara.

-Da, no do tada, moramo se zadovoljiti onime što imamo...-, odgovori na to Vana pokušavajući odgonetnuti što je s vodom.

Njezin stric je bio vodoinstalater, pa je naučila par stvari o cjevima od njega.

Ali sve se činilo kao da je u najboljem redu: ništa nije bilo natučeno, zahrđalo, odvojeno niti labavo zategnuto.

Odjednom je osjetila nešto toplo na leđima... Podignula je glavu i vidjela da je iz tuša počela teći tamno crvena tekućina.

Jednom riječju: KRV.

-AAAAAA!!!-, Vana je vrisnula najjače što je mogla.

Izletjela je iz kupaonice ogrnuta ručnikom.

-Vana, dijete drago, možda da se odjeneš?-, upita Sara cereći se.

Vana ju ošine ljutim pogledom koji se s vremenom pretvorio u prestrašeni.

-Sara, molim te, pomozi! Moramo otići odavdje što prije!-, reče poludjela Vana i povuče Saru u kupaonicu.

-Vidi, iz ovog tu tuša je počela teći krv, kunem ti se!

-Pa kako to? Kako znaš da je to krv?

-Oh, ne znam ja, možda bi na tvoje pitanje vrlo rado odgovorio onaj sumanuti čovjek na recepciji!

-Što? Vana o čemu pričaš?

I tu Vana ipak ispriča sve što je vidjela prošle noći, dok ju je prijateljica prestravljeno gledala. Kad je završila, sve što je Sara uspjela reći je:

-Vana, idemo smjesta na recepciju!