S druge strane jezera

Kobna noć

Umor me je shrvao tokom današnjeg dana pa sam jedva dočekao baciti se u zagrljaj svog kreveta. Tromo sam se uspeo na kat i ušao u sobu. Zatekao sam Briana kako leži potrbuške te drži svoj laptop pred očima.

"Moramo preko jezera", rekao mi je ne okrećući glavu.

"Jesi ti normalan!? Pa da umremo tamo? Je li to hoćeš?", jako me iznenadio Brianov potez pa sam se naglo ustao i malo povisio ton, nedovoljno da me ostali čuju.

"Neće nas vidjeti, idemo okolo jezera ne preko s čamcem, MORAMO saznati više o tim ljudima, Max", okrenuo se i prebacio tijelo u sjedeći položaj preklinjući me da pođem s njim.

"Ne dok ne vidimo s ostalim", rekao sam odlučno te po njegovom izrazu lica shvatio da se slaže sa mnom.

"Laku noć!", rekao sam mu napola zijevajući te se okrenuo u suprotnom smjeru i sklopio oči. Usnuo sam.

Sanjao sam kako se kupam u jezeru, sam samcat te se odjednom počne crniti voda a ja počnem tonuti u dubinu, tonem zauvijek, još dublje i dublje, ponirem dolje, bez dna. Tama me guta te sada ne osjećam vodu, osjećam se kao da sam u nekom crnilu, svemiru.

Osvrćući se uokolo ne primjećujem ništa. Kad odjedanput, kao da nekakvo koplje srebrnog vrha i sjaja leti prema meni. Zapravo, kako se sve više približava, to mi daje do znanja da se koplje kreće prema mojoj glavi. Sve je brže, a ja ne uspijevam pomaknuti se ni milimetar. I točno pred sami trenutak smrti probudim se naglo iz sna.

Srce mi lupa, znojan sam te ubrzano dišem. Nakon što se osvijestim, čujem nekakvo tiho komešanje koje dopire iz prizemlja kuće. Lagano se ustanem i prvo što mi padne na pamet su oni misteriozni čudaci i njihova sumnja o mogućim svjedocima stravičnih ubojstava.

Zatim posegnem za bejzbol palicom u kutu sobe pazeći da ne probudim Briana. Laganim koracima zaputim se prema stepenicama odakle se komešanje još jače čuje. Na prstima siđem dolje i čvrsto stisnem palicu koju sam držao iza glave spremnu za zamah.

Frižider je otvoren te iz njega izbija svjetlost, no ne vidim osobu. Sačekao sam da se vrata zatvore i...

"Stani!", viknula je osoba ženskog glasa. Nakon par sekundi shvatio sam da je to Sam.

"Čovječe, mislio sam da nam je netko ušao u kuću! Što radiš ovdje?", prekorio sam ju. Malo je falilo da je opalim po glavi.

"Ogladnjela sam, pa sam se prišunjala do frižidera da pojedem nešto. I kako si me čuo ovako kasno?", upitala me u nevjerici.

"Imao sam noćnu moru", odgovorio sam malo tiše s pogledom u pod.

"Što je bilo, što si sanjao?", opet me pitala u znatiželji i sa stavom koji mi govori da bi mogla sa mnom pričati do jutra.

"Nije važno, idem u krevet a ti što hoćeš", slegnuo sam ramenima i okrenuo se.

"Ići ću i ja ubrzo, laku noć!", rekla je.

"Laku noć", izgovorio sam jako usporeno dajući joj do znanja da sam mrtav umoran.

Dok sam se tromo vukao po stepenicama oči su mi bile napola zatvorene. Laganim korakom približavao sam se vratima sobe, i baš kad sam zagazio na ulaz, začuo sam nekakav lom.

Okrenuo sam se i, malo osviješteniji, tihim koracima prišao ogradi od stepeništa.

"Sam?", izjavio sam u čuđenju očekujući odgovor u tišini.

Nakon što sam uočio bijelu lokvu od mlijeka na podu, shvatio sam uzrok loma kojeg sam prethodno čuo. Potčao sam niz stubište i ugledao otvoren hladnjak te trag povlačenja iz lokve koji je vodio sve do vrata kuće.

Zaprepašten prizorom otvorenih vrata, automatski pomislih na najgore. Razbijena čaša mlijeka, nema Sam, otvorena vrata, trag iz lokve - nadam se da i vi znate što se dogodilo.

Problijedio sam, ruke su mi drhtale i otežano sam disao. Pošao sam unazad i okrenuo glavu. Trčeći uz stepenice, znao sam da moram svima reći što se dogodilo.

Prvo sam ušao u moju i Brianovu sobu te zatresao Briana i rekao mu:

"Hej, moraš se probuditi, oni znaju, bili su ovdje!", uhvatio sam se za glavu.

"Tko je bio ovdje, o čemu pričaš ti?", upitao me, no bio je previše mamuran da shvati o čemu pričam.

"Oni ubojice", raskolačio sam oči pokušavajući osvijestiti njegov tupi mozak.

"Pa kako znaš da su bili ovdje kod nas?", zabrinuto me upitao i uspravio leđa.

"Oteli su ... Sam", jedva sam izgovorio te riječi umalo ne ispustivši suzu.

Brian više nije rekao ni riječi. Prekrio je usta lijevom rukom i zaleđeno buljio u mene.

"Ostani ovdje, idem javiti ostalima", i tako sam krenuo do druge sobe. Otvorio sam i vidio istu reakciju samo malo emocionalniju. Ipak je to Ella.

Kod Tobya sam više primijetio paniku i strah nego emociju.

Svi četvero smo polako sišli dolje i Ella je briznula u plač. Zagrlila me i počela s pitanjima tipa: Jesu li i nju izmasakrirali? Hoće li i nas oteti?

No, odjednom mi je za oko zapeo žuti komad papira koji je stajao na sudoperu. Uzeo sam ga i pročitao sadržaj. Pisalo je: AKO ŽELITE DJEVOJKU VIDJETI ŽIVU, MORATE DOĆI U CRVENU KUĆU PREKO JEZERA.