Secrets of Elywanthia: Heart of a vampire

I.

Sky je sjedila na svom omiljenom mjestu, u najvišoj prostoriji prekrasnog srednjovjekovnog dvorca smeđih zidina, na nekim dijelovima prekrivenog bršljanom, pokraj velikog prozora sa predivnim pogledom na zalazak sunca.

Zurila je u prekrasnu jesen koja se nadvila nad malim kraljevstvom. Promatrala je svaki list na svakoj grani drveta i proučavala te prekrasne boje koje su se prelijevale po sićušnim žilicama lišća. Promatrala je ptice koje odlaze u potrazi za toplijim krajevima.

Promatrala je kristalno čistu vodu modrog jezera na sred šume; promatrala je njegovu mirnu površinu i čudila se kako nešto može biti tako prekrasno. Tako divno, tako posebno.

Promatrala je predivan zalazak Sunca kao i svaku večer. Bilo je to jedino doba dana kada je mogla bez straha promatrati to predivno Sunce bez kojeg ne bi bilo života.

Promatrala ga je kako polako nestaje iza brežuljaka. Oduvijek ju je fascinirala ta pojava, ponekad bi se i ona sama htjela sakriti kao i Sunce, iza nekih brežuljaka, i vratiti se u bolja vremena.

Ali, kad je malo bolje razmislila, nije večer bila ta koja joj je bila najljepši dio dana.

Bila je to noć. Tamna noć koja je skrivala sve, svakog čovjeka, svaku životinju, svaku stvar...

Noć je bila ta koja joj je davala samopouzdanje, ona joj je davala sve što je mogla zamisliti. Možda je to bilo zato što je i sama Sky takva. Mračna, čak i bezosjećajna.
Tama sakriva sve osjećaje, a zalazak Sunca ih otkriva.To je bio negativan utjecaj Sunca na nju; Sunce je na nju ostavljalo velik dojam pa je Sky izražavala svoje osjećaje, što nikako nije voljela.

Opet je pogledala kroz prozor u najvišoj kuli dvorca, u jezeru su se jasno mogle vidjeti zadnje zrake Sunca koje su polako nestajale s horizonta.

I onda, kad nastane tama i sve izgleda uzaludno, na nebu se pojavi sjajni, blještavi Mjesec i njegove pratilice zvijezde.
Zato je Sky Mjesec draži, on je za nju simbol svjetla u životu.

Kad sve ide nizbrdo, pojavit će se nekakvo svjetlo u životu i spasiti je. Kao što nas Mjesec spašava od tame u mrkloj noći.

Ove noći Mjesec je bio pun, to je bio znak da će na ulice opet izaći vukodlaci. Ali ona nije marila za to, bila je jača od njih i vukodlaci se nisu usudili napasti je. Vukodlaci su jedino mogli nauditi ljudima. A za ljude...nju jednostavno nije bilo briga.

Ali ovaj puni Mjesec bio je znak još nečega.
Za točno tridesetak dana je takozvana Noć vještica, kako to ljudi vole zvati.
Ali zapravo, to je doba kada su Sky, njeni prijatelji i obitelj najjači i vjerojatno to ljudi nekako osjećaju pa se žele zaštiti od njih svjećicama u bundevama koje stavljaju pred ulazna vrata kako bi otjerali nekakve duhove i vještice...

Ali ljudi su jako u krivu. Oni misle da je to samo jedan u nizu od izmišljenih, glupih praznika.
Kada bi barem znali koliko su oni samo opasni za njih i koliko bi ih se trebali bojati. U prošlosti su to ljudi znali vrlo dobro, pa im se nisu obraćali i zaobilazili su ih u širokom luku. No tijekom godina sve su to zaboravili i počeli se praviti kao da su sve to samo obične bajke.

Sky je pogledala dublje u šumu i vidjela vukodlaka crne dlake, najjačeg od sviju njih, kako trči prema njenom dvorcu. Njegove prekrasne crne oči sjajile su se na mjesečini.

Pratila ga je pogledom dok je trčao šumskim stazama, a životinje su mu se sklanjale s puta bojeći ga se. Njegovi pokreti bili su elegantni i pažljivi jer znao je da mora biti pažljiv u ovoj opasnoj i mračnoj šumi.

Pratila je svaki njegov korak dok se nije zaustavio ispred velikih, drvenih vrata dvorca. Poprimio je svoj ljudski oblik i glasno pokucao na vrata.

Sky je nevoljko  ustala iz udobnog položaja i krenula prema vratima. Znala je da njenog oca nema kod kuće pa je ona morala otvarati vrata. Elegantno je hodala po širokom, spiralnom stepeništu. Jednom rukom je malo podigla svoju raskošnu tamnu haljinu, dok se drugom rukom držala za rukohvat.

Stala je i na zadnju stepenicu i krenula ravno po dugom hodniku. U ovom velikom dvorcu sada su se mogli čuti samo njezini koraci i otkucaji sata. Bilo kome drugome, ova situacija bila bi poprilično jeziva i stravična, ali ne i njoj. Sky se nije bojala ničega, pa, gotovo ničega.

Stala je pred crna, drvena, ogromna, teška, dvokrilna vrata ukrašena sivim ukrasima i svom ih je snagom otvorila.

Pred vratima  je stajao visok, tamnoput mladić crnih očiju. Nosio je već svoj dobro poznat crn kaput i crne rukavice.

Toplo joj se nasmiješio i pogledao je u oči.

"Hej, Sky." Srdačno ju je pozdravio i rukom poravnao svoju crnu kosu.

Sky se odmakla od vratiju kako bi mu omogućila prolazak unutra i rekla, "Uđi, Beau."

Beau je kročio preko praga i ušao u već dobro poznatu prostoriju. Ogledao se oko sebe u potrazi za nečim novim, ali sve je ostalo po starom. Mogao je vidjeti samo raskošne prostorije ovog srednjovjekovnog dvorca i mnogo skupocjenih predmeta.

Uputio se prema udobnom naslonjaču na kojem je i inače sjedio. Udobno se smjestio i pogledao u plamteću vatru u mramornom kaminu.

Sky ga je slijedila i sjela nasuprot njega.
Sjedili su pokraj tog mramornog kamina koji je tu kako bi zagrijao prostoriju iako njima dvojici to nije potrebno.

"Lijepo te vidjeti, Beau. Kojom prigodom si me posjetio?" Upitala je Sky vrteći svoju predivnu crnu kosu oko prsta.

Beau joj se šarmerski nasmiješio i odgovorio ,"Došao sam vidjeti prijateljicu."

"Što trebaš?" Upitala ga je gledajući ga ravno u oči. Znala je da svaki put kada dođe ima nekih neriješenih problema.

"Ništa, zaista. Htio sam te pozvati da ideš s nama u lov ovu noć." Beau ju je duboko gledao u oči. U njegovim tamnim očima jasno su se mogle vidjeti iskrice koje su tu samo kad je Sky pored njega.

"Ne bih ovu noć, ali hvala na pozivu ." Ljubazno mu se nasmiješila. Iako je u srcu osjećala žeđ za ljudskom krvlju, znala je da ne smije dvorac ostaviti prazan. Bilo je to jedino pravilo njenog oca; ako njega nema kod kuće, ona ne smije izlaziti iz dvorca. Bilo je to zbog slučaja krađa i provala.

"Oca mi nema kod kuće." Pojasnila mu je malo bolje jer je znala da će Beau znati što to znači.

"Šteta, nanjušili smo nešto dobro." Razočarano je rekao i skrenuo pogled na sat.

"Vjeruj mi, i ja sam to osjetila. Žao mi je što ne mogu ići , jedva čekam nove žrtve." Rekla je dok je u mislima već lovila neku naivnu žrtvu.

Beau je naglo ustao i poravnao svoj crni kaput.

"Moram ići. Vidimo se neki drugi dan." S tim riječima, Beau je došao do Sky, podigao njenu blijedu ruku i poljubio je.

Dok ga Sky gledala u čuđenju, on ju je pažljivo pogledao u njene kristalno plave oči.

I za trenutak je već bio otišao.

Sky je dotrčala do vrata u svojoj dugoj, prekrasnoj haljini i gledala za njim u daljinu. Beau je ponovo poprimio svoj pravi oblik, oblik prekrasnog crnog vukodlaka. Okrenuo se prema njoj zadnji put i otrčao u mračnu šumu.

Puhnuo je hladan vjetar i Sky su prošli trnci. Vjetar je donio šareno lišće na ulaz.

Zatvorila je teška vrata i vratila se u svoju sobu na vrhu dvorca.

Opet je pogledala kroz prozor i ugledala njega, Beaua, kako stoji na stijeni iznad jezera i zavija prema Mjesecu.

Bio je to znak da će ove noći netko u ovoj šumi nastradati.....

------------------

Opet krećem sa objavljivanjem ove knjige, nadam se da me niste zaboravili 🎃 (današnji datum mi činio prigodnim ;) )