Secrets of Elywanthia: Heart of a vampire

II.

U prekrasnom, malom vrtu ptičice su se počele buditi i pjevati zvrckave melodije. Skakutale su po vijugavim granama velikog drveta hrasta. Bio je to stoljetni hrast, zasadili su ga još praoci ove zemlje. Njegova krošnja bila je široka, prožeta mnoštvom malih grančica. Taj splet velikih i manjih grana bio je nemoguć za raspoznati. Bilo je to zaista veličanstveno drvo kojem su se divili svi građani. Stoljetni hrast nalazio se u posjedu jednog nestašnog i veoma zanimljivog mladića koji je u sebi nosio mnogo tajni....

Izlaskom Sunca, u malom kraljevstvu, započeo je još jedan radni dan.

Ranoranioci već su dugo vremena na nogama, stalno radeći nešto. Takvi su ljudi ovog kraljevstva; marljivi, radišni, srdačni i veoma ljubazni. No naravno, postojale su i iznimke. Jer kako bi inače znali da postoji neko pravilo, a da nema iznimaka.

Ljudi su stalno žurili nekamo da ne zakasne dok im je vrijeme curilo kroz prste pune žuljeva. Ali unatoč teškom poslu koji su obavljali, svi su veselo pjevuckali i s radošću pozdravljali susjede.

Pokraj male kuće na kraju majušnog mjesta, na stoljetnom hrastu, ptice su se već počele i zabavljati. Cvrkutale su na sada gotovo goloj grani hrasta koja je dopirala do prozora kuće i tako probudile uvijek pospanog mladića.

Nevoljko, mrzovoljan što je još jedan dan započeo, ustao je iz kreveta. Lijeno je protegao ruke i ustao sa tvrdoga kreveta. Njegova rasbarušena kosa stršala je na sve strane dok je trljao umorne oči.

Ali takvo razmišljanje imao je samo ujutro, jer on nije bio tipičan stanovnik kraljevstva Elywanthije koji rano ustaje, već je on bio osoba koja mrzi jutra, a ipak, ona su mu bila velika inspiracija.

Naime, taj plavokos mladić imao je talent kojim se nije htio hvaliti pred prijateljima, iako je bio vrlo uspješan u tome.

On je u svom srcu pravi umjetnik; soba mu je prepuna crteža, što prirode što portreta osoba koje je susretao. A ispod svog tog nereda, negdje se nalazilo njegovo pravo blago, njegova violina.

Zijevajući je došao do njegove skupocjene, Stradivari violine. Građena od skupocjenog drva, svatko bi htio vidjeti tu ljepotu. Na stražnjoj strani bio je urezan mali cvjetić, to je bilo ono što je njegovu violinu činilo posebnom. No ta violina imala je još posebnije značenje za njega, jer mu ju je darovao njegov otac još dok je on bio dijete. Mladić se ne sjeća svog pokojnog oca tako jasno pa jako brine o zasigurno jedinom sjećanju na njega.

Sa elegantnošću ju je uzeo u svoje ruke i položio ju na rame.

Došao je do prozora i pritisnuo gudalo na žice violine. Tonovi kao da su se sami slagali u cjeline dok je mladić zatvorio svoje oceansko plave oči.

Ptice su prestale sa svojim pjevanjem i sada su slušale prekrasnu melodiju. Tonovi koji su izlazili iz pokreta gudalom mogli su se nazvati umjetnošću.

Otvorio je oči i pogledao je u kraljevstvo u kojem je odrastao, koje voli svim svojim srcem i nikada ga ne bi izdao.

Mladić je pažljivo stavio violinu na njeno mjesto i pogledao nered u sobi. Ispustio je uzdah sa svojih usana i otpuhuo uvojak plave kose koji je padao preko njegovog prekrasnog lica. Neki bi možda rekli i da je idealan, njegove pravilne crte lica i oceanske oči mogle su te jednostavno hipnotizirati dok je njegova plava kosa bila nešto duža i stršala oko njegovih očiju i ušiju.

Lijenost, još je jedna osobina kojom se razlikuje od ostalih građana. Jest, volio je čistoću i urednost, ali samo kad je netko sve pospremio za njega.

Zakopčao je zadnje dugme na bijeloj košulji i pogledao se u ogledalu. Rukom je prošao kroz kosu i kad je bio zadovoljan svojim izgledom, otišao je do kuhinje. Uzeo je nešto malo kruha, pojeo ga i izašao je iz kuće. Skakutavim koracima došao je do seoske ceste i krenuo niz ulicu.