Zapisi iz ShadowBearerova doma

Zapis 1 - Prokleti rođendani

8.12.2015

Okej, postoje osobe koje vidite na ulici i nikada ne biste rekli da naprimjer slušaju cajke. Bože sveti, kakvo li je to bogohuljenje izaći van i zabaviti se kako treba, pa čak i na takvoj vrsti muzike, a nosiš crninu?

Nosiš crninu, etiketiran si kao ''sotonjara'', ''vražji sljedbenik'' i da ne nabrajam dalje. Što se tiče tih etiketa, kolješ djecu iz zabave, a za Božić plešeš kolo oko užarenog pentagrama.

Razumljivo. Živimo u svijetu gdje su etikete postale neizostavni dio svakodnevnice.

No, ovo je samo uvod. Nosim crninu - trenutno majicu sa različitim mračnim uzorcima - uske hlače, točno pet prstenova i ogrlicu na kojoj visi lančić cvijeta života. Da, mračan sam, Charles Baudelaire, i roditelji svoju djecu miču od mene čim me vide. Razumijem. Živimo u takvom svijetu.

Ali postoje ljudi koji su takvi, ponosni, arogantni, a koji nisu posve ledeni kakvim se na prvi izgled čine. O da, dobrodošli. Ove sam zapise smislio sinoć dok sam se okretao u krevetu kao da imam, kako to moja stara nona kaže, ''mrave u dupetu''. I rekoh samome sebi : hej, pa zašto možda ne bi podjelio svoje misli sa drugima koji me prate ili čitaju ovo, pa možda se netko pronađe i bude mu lakše zato jer, barem meni, bude lakše ako vidim da nisam jedini? Najgore je biti sam. Nekim ljudima je dovoljna samo jedna osoba da se osjećaju kompletnima, a nekima je potreban čopor od desetak ljudi samo da osjete tu sitnu dozu stabilnosti u životu.

Okej, skrećem sa teme. Rođendan mi je. Jednom nogom bliže sam i grobu i Paklu u kojem ću goriti, ali ne brine me to previše.

Brine me nešto drugo - brine me to što danas navršavam devetnaest godina. 19! Pa hej, ljudi moji, koliko vas će se okrenuti oko sebe ako ovo pročitate i upitati se : ''Čovječe, pa ja imam toliko i toliko, a sjećam se kada sam imao toliko i toliko!''. Ono što me još više brine jest činjenica da sam se popevši na stepenicu više, našao u situaciji da i dalje ne mogu dokučiti sve te zamršene tajne odrastanja.

Ja sam onaj tip naivca, budaletina koja čeka rođendane drugih i točno im u ponoć šalje patetične biblije kako bi im učinio rođendan ljepšim. I da, sebično se nadam da ću to i ja doživjeti. No, umjesto toga dogodi se upravo suprotno. Dobijem suhoparne čestitke (ne od svih, naravno), većina njih lišena emocija, napisana u žurbi i bez ikakvog razmišljanja kakav će li to učinak imati na slavljenika sa kojim si, usput budi rečeno, ''jako blizak''.

Okej, zaustavi malo taj film. Zaustavi ga upravo na tim riječima. Što možemo izvući iz ovoga?

Nadanje. Upravo tako. Čak i danas, sa 19.-om godinom na vratima, ja nisam dokučio zašto se ljudi toliko ludo nadaju nečemu. Imao sam prilike čitati divne komentare kako je moj pisanje odraslo, različitog stila, kako se vidi da moje riječi imaju mudrosti, i upravo u tome leži kvaka - imao sam priliku na ovom mjestu upoznati ljude čije riječi i rečenice odaju takvu dozu odrastanja, pameti i, usudim se reći mudrosti (da, zato jer ne trebaju godine da bi stekao mudrost. Treba ti iskustvo. Nekima iskustvo dolazi sa godinama, a neki iskustvo steknu u jako kratkom roku. Don't bitch on me for that, samo moje mišljenje). I onda ja zastanem i pitam se da li ti ljudi čije priče pratim, ponekad imaju iste ''demone'' kao ja? Imao sam priliku spoznati da su pisci najčešće najranjivije duše, samo što to neki kriju bolje od drugih.

I koja je onda svrha nadanja? Neki su ljudi rođeni i godinama razviju otpornost na nju. Ali, što je sa nama koji se uporno nadaju, a umjesto princa/princeze poljube hladan zid od cigle? Siguran sam da takvih ima tu.

Nemojte me krivo shvatiti. Neki bi ljudi rekli da je ovo ''attention seeking'', ili samosažaljenje, ali nije. Cilj ovih zapisa je vidjeti koliko zapravo mladih ima ovdje, a i starijih, koji možda imaju slične probleme sa kojima se manje-više suočavamo svi. Blagoslovljeni bili oni koji se ne nadaju previše. Blago onima koji se mogu ujutro probuditi na svoj rođendan i nasmiješiti se na poruku dečka/cure, majke i oca, ostale rodbine, i osjetiti to neko pripadanje. U nekima od nas i dalje čuči to maleno djete koje je željno takvih stvari unatoč godinama koje prolaze.

Na fakultetu si? Očekuju od tebe - ''Kolege i kolegice'' - da budeš odrastao. Kako?! što su nas učili u školi, a da nas sprema za ono što je vani, za stvarni život? Ja se ne sjećam da smo ikada na biologiji učili zašto stvaramo simpatiju prema nekome. Zašto neki od nas nisu slušali psihologiju pa da malo bolje to razumiju? (ja nisam, zato i pitam). Zašto nismo slušali sociologiju da možda malo bolje razumijemo društvo koje nas okružuje? (Ni to nisam slušao, ali me zanima, pa zato i pitam). Zašto nas na hrvatskom nisu učili što je dovelo prave povijesne ikone u književnosti do tako teških stanja, ili kakvi su bili njihovi svakodnevni životi? (Okej, učili smo gdje se Kafka školovao, da je ovaj bio pripadnik ovoga, Krleža bio jedan od naših najupečatljivih pisaca). Zašto nas nisu učili kako živimo u svijetu u kojem možeš pronaći malo toga dobroga, a puno toga lošeg? U život ulazimo nespremni. I opet kažem, blagoslovljeni bili oni koji su sami sebi priuštili najskuplje obrazovanje od svih - znanje. Jer, budimo realni, ja mogu učiti kao konj za kolokvij iz osnova ekonomije. Super. Proći ću. Što sam dobio time što sam u glavi memorirao krivulju ponude i potražnje? Dobit ću obrazovanje u određenom polju. Da li sam ja time dobio nekakvu važnu životnu lekciju? Nisam (Iako ja i iz toga znam izvući pokoju šaljivu metaforu). Ne mogu se sjetiti tko je to izrekao, ali mi je taj citat upečatljiv - ''Prezauzet sam stjecanjem vlastitog znanja da bi trošio vrijeme na obrazovanje.''

Shvaćate me? Učite kako biste mogli dobiti diplomu jer, nažalost, jedino ćete njome moći kupiti kruh. Još žalosnije je što mnogi sa diplomom ne mogu ni to. I najvažnije od svega - nadajte se najboljem, pripremite se za najgore. I ono možda još i najbitnije - ne dopustite da vam obrazovanje zasjeni znanje. Vani je opak svijet u kojem ćete se morati vraški boriti za svoj komad slave koji svi mi zaslužujemo.

Prokleti rođendani - uvijek te bacaju u razmišljanje koje poput kakvog začaranog kruga i nabujaju te emocijama. Možda bi mogao napisati i novo poglavlje ''Oštećenih''.

Djelite svoje misli. Ne ustručavajte se. A svaki negativan komentar dobit će poslasticu kakvu zaslužuje.

SB loves ya (<3) i nada se da će ovi zapisi možda nekome i pomoći. Ovaj tjedan je ipak tjedan mentalnog zdravlja - postoje mnogi ljudi oko vas kojima bi riječ utjehe, možda pokoji stisak ruke ili zagrljaj mogao pomoći više nego što mislite. Zato držite oči otvorenima.