Zapisi iz ShadowBearerova doma

Zapis 14 - Zaštekamo svi ponekad...

28.1.2017.

Iskreno se ni ne sjećam kada sam zadnji put objavio neki zapis. Jedna draga djevojka s Wattpada s kojom sam razvio naviku razgovarati svaki dan me upitala kada ću izbaciti neki novi zapis. Moram priznati da sam potpuno zaboravio na ove zapise. Ruku na srce, potpuno sam zaboravio na Wattpad. 

I pisanje, ako i umjetnost, općenito. 

Bila je ovo duga godina. 2016. je bila nešto poput onih uzburkanih grafikona kada gledate kretanje cijena dionica (pretpostavljam da ne gledate, to samo mi ludi ekonomisti radimo). Godina je počela dobro, pa se prelomilo nešto u ožujku. Završetak ''Oštećenih'' bio je nešto poput dolaska do kraja ceste za mene. Bio je to prvi roman koji sam uspio započeti, a da sam ga istovremeno i završio. Naravno, cijela ta priča nije još ni uređena, niti je lektorirana, niti prepravljena, no ovdje je. Gotova. U cjelosti završena. 

Nakon toga je sve krenulo nizbrdo. 

Nešto se počelo lomiti u ovoj mojoj munjenoj i šarenoj glavi. Započeo sam psiati drugi dio uzbuđen i sretan jer ću nastaviti ono zbog čega sam i došao na Wattpad - stvarati i objavljivati. No, tako nije ispalo. Drugi dio ''Oštećenih'' mračna je priča koju još uvijek pokušavam dokučiti, bezuspješno. Ne znam gdje ići s njom. Nemojte me krivo shvatiti, nije da nemam ideje, jer je cijela priča sklopljena u mojoj glavi, samo što ne znam kako ju prenijeti na papir. Zapravo, u posljednjim mjesecima ne znam ništa prenijeti na papir. 

Pomislio sam da je riječ o umjetničkoj blokadi. Mislio sam da će sve biti okej jer sam i prije imao blokade. Bilo je dana i tjedana kada nisam mogao napisati nijednu dobru rečenicu pa si čupao kosu od živčanosti jer sam htio pisati, i žudio za tim, no nisam uspijevao. 

Sada su prošli mjeseci. Treći mjesec se istopio u znaku ranog proljeća, fakultet je počeo punom parom, i ja sam se u trenutku našao okružen udžbenicima i skriptama i grafikonima i kompliciranim i meni apstraktnim matematičkim formulacijama koje razumijem jednako kao i ruski. Proljeće se potom zagrijalo i prepustilo se dugom i užarenom ljetu. Dani su se oduljili. Svijet je počeo ponovno disati, grad se napunio ljudima i rijekama turista što su se slile ulicama i plažama. Dani su postali rezervirani za izležavanje i odlaske na plažu s prijateljima, gubljenje vremena na ništa produktivno. 

Čak ni ponovno rađanje nije moglo očistiti moju blokadu.

Potom se užareno ljeto prepustilo zagrljaju blage i nepredvidive jeseni. Lišće je počelo otpadati s grana, lišeći ih i ono malo boje što je posjedovalo. Dani su postajali kraći i hladniji. Ljudska su lica vrlo brzo postala siva i bezlična, kao da su njihovi osmijesi i vedri obrazi tokom ljeta bili samo maska. 

Plastični su ljudi, čim dopuštaju godišnjim dobima da ih tako mjenjaju. 

Danas brojim dane do godišnjice ''Oštećenih''. S knjigom se ne događa ništa. Ona i dalje skuplja prašinu na mom kompjuteru (o da, dobio sam računalo. Bio sam uzbuđen jer sam mislio da će pisanje na njemu biti zabavno...no naravno, vrlo se malo na njemu pisalo a da nije bila riječ o bilješkama ili seminarima za fakultet), od izdavača i dalje nema odgovora. To me ne čudi, a ni ne smeta mi. Nakladništvo propada. U zemlji u kojoj ljudi ne čitaju i vrlo se slabo interesiraju za književnost ne možemo ni očekivati procvjet u nakladništvu. No, to su priče za neka druga vremena. 

Dosta sam se promjenio u protekloj godini. Odrastao sam na mnogo načina, ali sam i na mnogo drugih ostao dijete. Vjerujem da se čovjek nikada ne može promjeniti tako da dosegne savršenstvo, no sve dokle god se mjenjamo na način da smo svjesni svojih mana, ali i vrlina, radimo vraški dobar posao prilikom odrastanja. 

Samo što se ja bojim da su moje promjene izbrisale jedinu stvar koju sam volio i pazio više od svega - svoju ljubav prema pisanju i čitanju. 

Ili je to možda samo faza koja će proći? Sumnjam. Ljudi mi često govore da je  u pitanju samo faza, no faze ne traju ovoliko dugo. Ne skoro godinu dana. I to me čini tužnim. I pustim i praznim. Svo vrijeme koje provedem bez pisanja za mene je izgubljeno vrijeme. Ja imam još puno toga za reći, još puno toga za ispričati. U meni i dalje buja ona ljubav prema likovima koje sam stvorio i koje ću tek stvoriti.  Moja glava u posljednje vrijeme opet nalikuje na one stare tvornice - stalno se nešto okreće, stalno iz dimnjaka izlazi dim, događa se u  njoj nešto. Samo je problem kako preseliti to na papir. Kako otkriti što se točno u glavi proizvodi? 

No, imam u planu kroz dva tjedna izbaciti nešto novo. Nisam siguran hoće li to biti novo poglavlje ''Oštećenih 2'' ili će biti nešto drugo. Trudim se razmišljati o jednoj stvari, no ideje se rađaju urnebesno brzo.  Valjda se to ponovno javlja u meni ona stara struja svijesti koja mi je oduvijek bila najbolji prijatelj tokom pisanja. Možda sam jednostavno otupio na sve loše stvari pa više ne mogu filtrirati emocije kako treba? Ili sam naprosto opustio na bilo koju vrstu emocija? Ili sam samo...napokon sretan? Jer ja vjerujem da pravi umjetnici nikada ne mogu stvarati sretni. Za pisanje je potrebno jako malo zadovoljstva i cijela zdjela tuge. 

Uglavnom, nadam se da ćemo se vidjeti kroz dva tjedna. Čim ispiti popuste, ShadowBearer će se vratiti. Treba razvaliti tipkovnicu pisanjem. 

SB loves ya <3