Zapisi iz ShadowBearerova doma

Zapis 10 - Svi smo prošli kroz to

18.3.2016

Sam naslov govori temu mog današnjeg dugačkog monologa. Pričao sam o tome sam sa sobom (što inače ne radim prečesto, još nisam toliko lud) , pa sam odlučio podijeliti i sa ostatkom svijeta.

Naime, nekoć davno sam čitao članak na Collective Evolutionu kako smo svi mi okruženi određenim energetskim poljem. Nešto u stilu oblačka koji nas okružuje a isijava sve naše emocije, i dobre i loše. I bio je taj jedan zanimljiv dio koji je rekao da većina ljudi koja se upozna i osjeti neku instant povezanost obično ima podudarajuća polja.

Ja se neću praviti pametan i sada ići po Googleu tražiti šta su ta polja i čitati dugačke članke samo kako bi mogao napisati dostojan zapis, ali ću Vam priznati nešto.

Da, istina je da postoje situacije u kojoj osjetimo instant povezanost s nekim. To može biti slučajan dodir kada nekog upoznamo, sjedenje pored te osobe, šutnja koja ispunjava prostor. To može biti obična rečenica : -Hej, drago mi je, ja sam xy.. i stisak ruke i osjetiš taj neki čudan osjećaj.

Kako da ga opišem? Oni koji su kroz to prošli - a većina je - znaju kakav je. Za mene je taj osjećaj kao da se na trenutak tvoje tijelo smrzne, i duh ti odluta u nebo. Vrijeme prestane teći. Svijet se oko tebe smrzne. Lebdiš u blaženstvu. Svi tvoji sustavi u glavi naprosto prestanu raditi, mehanizmi otkažu poslušnost i ne znaš kako reagirati, što reći, kakvim se pokazati.  Stojiš tih nekoliko sekundi, iako se tebi čini da lagano prolaze sati, i u sljedećem trenutku nebo te odluči bez padobrana baciti natrag na zemlju.

Imao sam takav slučaj. Nekoliko puta. No, jedan je bio itekako dojmljiv. Davno sam upoznao jednu osobu i odmah na prvu osjetio sam kao da ću eksplodirati od sedamdeset i pet (ne znam otkud sam izvukao taj broj, iskreno) emocija koje sam osjetio u tom jednom, sitnom za moj život trenutku. Bilo je dovoljno nekoliko riječi i pogled, i mogao sam već baciti sidro i ostati zauvijek ukopan u tom trenutku.

Osjetite li to ponekad? Kao kada nekog upoznate i počne vam se vrtiti pred očima, glava se polako isprazni poput zrnca pijeska u pješčanom satu, tijelo se potpuno opusti i Vama se čini kao predivno stanje mira, bezvremensko plutanje u prostoru bez granica. To je ono što je jedan od najvećih nedostatak kod mene, kojeg bezuspješno pokušavam riješiti.

A ja to zovem - prvi hitac, najprecizniji hitac.

Ako me kužite. Nije tu riječ o simpatiji ili nećem većem, God no, to bi bilo previše. Više je kao osjećaj povezanosti koji ne mora biti obostran, ali ti ga svejedno osjećaš. Što je najgore u svemu tome? To što kao i svemu ostalome, i tim trenucima dođe kraj. Ponekad, veza koju ostvariš na prvu potraje jednu večer. Dovoljno je nekoliko čaša da se raspričate, i nakon nekoliko cigareta poslije, obavijeni dimom i nagrizenih dimom očiju razgovarate i shvaćate koliko stvari djelite. Može to potrajati i nekoliko dana. Početna euforija, razgovori preko fejsa, možda pokoja kava. Nekad ta instant povezanost, ili prvi hitac, najprecizniji hitac, zna i potrajati puno više nego što smo očekivali.

Pa se stvore veze - prijateljstva, nešto malo više od prijateljstva ali ni blizu granicama privlačnosti, pa možda simpatija, pa zaljubljenost, pa ljubav, pa opsesija i tako dalje i tako dalje.

Ali ponekad, u većini slučajeva, ujutro se probudite nakon prvog hica, najpreciznijeg hica (probajte ovu riječ nekoliko puta ponoviti. Zvuči totalno glupo, zar ne? Hica, hica, hica...what the shemuurr?) i ne dobijete ono što ste htjeli. Nema zahtjeva za prijateljstvo. Okej, šta ćemo sad, pitate se. To je ipak bila neka povezanost, ipak je na trenutak došlo do sudaranja tih energetskih polja ili čega god.

Pa počnu pitanja - možda on/ona to nije osjetio/la, možda sam ja toliko glup/a i sve sam si umislio/la, možda sam na trenutak dopustio/la sebi da odmaštam o nečemu što neće biti, kako glupo od mene. Možda je i on/ona to osjetio/la, ali misli da ja nisam, možda je osjetio/la ali se boji.

Možda. Možda. Možda. Tisuću možda, a nijednog konkretnog odgovora. I tu počinju prave muke. Za ljude koji su toliko slabi na maštu (sramežljivo dižem ruku) i koji naivno padaju na svaki, pa čak i najmanji tračak povezanosti (sad se već crvenim), glava otkaže poslušnost i mozak počne stvarati različite scenarije za koje se nadate da će se ispuniti, ali u većini slučajeva, nažalost, sve ostane na jednome - prvi hitac, najprecizniji hitac. Ravno u srce koje ne može podnijeti toliku ozljedu i što se dogodi? Umrete na operacijskom stolu. Nije bilo spasa.

Danima vrtiš u glavi taj trenutak, premišljaš se, razmišljaš da li si šta krivo napravio/la, možda si rekao/la nešto što nisi trebao/la, možda si se trebao/la ponašati malo prirodnije. Glava je puna samo toga. Budiš se jutro poslije, očekuješ čarolije koja na kraju izostane. Jer, realnost, Hogwarts ne postoji, i nažalost ne možemmo spraviti Amortentiu - a ni napitak za prijateljstvo, ako već težimo tome kada osjetimo taj hitac.

No za sve postoji lijek. Zaustaviti se. Ako osjetiš to, odmakni se, blokiraj se, blokiraj svoj um i reci si - ne, to tako ne ide. Nema maštanja, nema razmišljanja. Glava mora biti hladna. Srce mora biti poslušno, ne divlje i nekontrolirano. Blokiraš taj osjećaj, blokiraš svijet oko sebe i povučeš se negdje gdje se jedino ti možeš snaći. Ništa na ovom svijetu nije neizlječivo, osim ljudsko zloće i pohlepe. Glasovi u glavi neće ti dati mira, ali zato postoji izolir-traka. Kšššš, odlijepiš jedan poveći dio i samo začepiš usta tim glasovima.

Ja se stvarno nadam da nisam jedini koji je ovo doživio ili doživljava. Ako jesam, mogu fino što prije otići dignuti zdravstveno osiguranje i prošetat se do najbliže psihjatrije.

O i da, sutra najvjerovatnije idem snimiti naslovnicu za drugi dio Oštećenih. Uzbuđen sam, pogotovo jer mi se vraća inspiracija i priča mi se polako stvara u glavi :))

Do čitanja, SB loves ya <3