Zapisi iz ShadowBearerova doma

Zapis 15 - Majko, strah me...strah me jer nisam čudovište

12.2.2017.

Nije me sramota priznati da me strah. 

Ali čega?

U posljednje vrijeme medijski naslovi frcaju od naslova koji pozivaju na vojne rokove, na rat, na destabilizaciju, na nova uništenja. Sinoć napad suzavcem na klub u Zagrebu u kojem se održavala zabava, navodno LGBT. Čitam komentare i ne vjerujem, jer ne želim vjerovati, da su ljudske glave toliko zatrovane. 

Da starije generacije pozivaju mlade da uzmu oružje u ruke i da idu braniti...ali koga, što? Koga da mi mladi branimo? Zemlje koje nam nisu dale ništa, zemlje u kojima ne postoji pravda, ne postoji humanost osim u onim rijetkim trenucima kada se neka siromašna obitelj nađe na naslovnicama pa se ljudi slože i pomognu im. U tim trenucima vjerujem da ima nade za nas, za ljude, ali kada se takvim obiteljima pomogne, ljudi odmah utihnu. Vrate se svojoj tišini, svom automatiziranom i mehaničkom životu, ne dignu pogled kada na ulici vide nekoga da prosi, okreću glave kada vide da je netko u opasnosti, ratuju tipkovnicama umjesto svojim šakama i glasovima. 

Za koga da mi držimo puške? Za one bogate, čije će guzice sjediti u kožnim naslonjačima, čije će ruke čiste od nerada držati skupocjene kristalne čaše dok će mladi ginuti, prljavi i izranjavani?  Za koga da se mladi bore? Za tuđe ideale, bolesne i izvrnute, psihopatske doktrine? 

Ne, majko, ja ne želim dizati pušku na drugoga. Ne želim i neću. Nemam hrabrosti oduzeti život tuđem sinu, tuđem bratu, tuđem ocu. Čini li me to kukavicom? Ne. To me čini snažnim, to me čini čovjekom. 

U zemljama koje su opustošene ekonomskim problemima, konstantnim padom životnog standarda, ljudima koji su napaćeni, izmučeni svakodnevnim egzistencijalnim problemima, teretima iz prošlosti, ne trebaju novi ratovi. Ljudi su umorni od gladovanja, ne od mržnje. Mržnja se sija jer, kako kaže jedna stara, ''samo da je kruha i igara''. Mržnja postoji jer je ljudima lakše prihvatiti da je netko drugi kriv, umjesto da se dignu i bore. Ne samo za sebe, već za cijeli sustav, sustav koji treba biti na strani ljudi koji ga održavaju. 

Gledam komentare, pa mi više nije jasno...kako možeš podržavati uništenje? Kako branitelji (tobože, kvazi branitelji koji nisu rata ni vidjeli) mogu tako glasno zagovarati vojne rokove, pozivati na rat...otkud ti pravo?! Otkud ti pravo gledati mladića ili djevojku u oči, te bistre oči pune života i vatre za budućnošću i životom, i nagovarati ih da bježe u uništenje, u pustoš? 

Ja nisam bio rođen za vrijeme rata. I mogu iskreno reći da je tako i bolje. No, bili su moji. Jedna velika porcija moje obitelji proživljavala je rat - što u Bosni, što u Hrvatskoj. Moja priča ''Na obali rijeke Une'' nastala je na priči moje ome o ratnom vremenu i okupaciji Bosanskog Novog. Naša kuća u Novom još uvijek ima rupe od metaka na prozorima, još uvijek ima ožiljke iz tih vremena...i zapitam se: želim li ja, žele li i drugi, proživljavati to opet? Žele li mladi riskirati svoje živote samo zato što neki stariji, neki vođe krivih ideala koje je izabrao narod u bunilu, ponesen obećanjima koja nikada ne ispune?

Žele li ljudi opet čistiti krv s ulica? Možemo oprati krv s ulica, možemo ponovno izgraditi uništeno, usjeve ponovno zasaditi, ali ne možemo oprati tugu s naših lica. Ne možemo vratiti tuđe živote. Ne možemo utješiti majke. I dvadeset i još nešto godina nakon, obljetnica Srebrenice jednako je tužna kao i ona prva. I dvadeset i još nešto godina nakon, obljetnica Vukovara jednako je tužna kao i ona prva. Želimo li novu Srebrenicu, novi Vukovar, novi raspad? Hoćemo li tada napokon shvatitit da nismo jedni protiv drugih, da je naša mržnja stvorena umjetno, da je stvorena kako bi drugi držali konce dok mi skačemo kako nam se naređuje? 

Kako vi koji zagovarate to spavate? Razmišljate li o mladiću bistra lica koji grli majku, pozdravlja ju i sa smiješkom ju uvjerava da će se vratiti? 

''Ne brini, majko, bit ću ja u redu'' - govori on, puštajući da mu ona promrsi kosu kao što je to činila kada je bio dijete, ali kako je odrastao nije joj to dopuštao jer ''nisam više dijete, majko, ne sramoti me!'' . Sada joj dopušta, jer iako je njegov osmijeh tu, iako je uvjerljiv, negdje duboko on zna da je to možda posljednji put da će njegova majka to napraviti. 

Otkud im pravo, majko, otkud im pravo da zazivaju demone prošlosti i otvaraju stare rane svih naroda koji su propatili? Otkud pravo bacati suzavce na zabave samo zato što su ljudi drukčiji, što se ne uklapaju u vaše izvnute slike o ljudskoj rasi? 

Otkud ti pravo da budeš čudovište? Tko ti je dao to pravo? 

Tko ti je rekao da imaš pravo ugroziti tuđi život, da imaš pravo ugroziti život jednog prodavača kojeg vidiš svaki dan u kvartovskom dućanu, jedne bolničarke koja je izašla zabaviti se nakon što je tjedan dana radila bez prestanka , jednog socijalnog radnika koji provodi noćne smjene pazeći na djecu, jedne sestre, jednog ujaka, jednog oca, jedne majke? 

Otkud potječe ta mržnja? Kada su ljudi postali tako otrovni i truli, kada se dogodilo da je naša ljudskost postala truli leš? Gdje je nestalo ono malo dobrote? 

Mene je strah, majko, jer nisam čudovište, jer znam da nikada ne bi mogao dignuti na susjeda, na Bosanca, na Srbina. Ne bi mogao, jer nisam čudovište da uzmem tuđi život, tuđu sreću, tuđi osmijeh. 

Ja nisam čudovište. 

Jesi li ti? 

U svakom dobrom čovjeku ima nešto zlo. U svakom zlu čovjeku ima nešto dobro. Ne možemo biti najveće dobrice, kao ni najveći zlikovci. Naši su sustavi takvi. Naše se dobre i loše strane nadopunjavaju, bore se, režu jedna na drugu...pitanje je kako ćeš se ti postaviti, hoćeš li dopustiti da jedna prevlada nad drugom, ili ćeš pronaći način da ih uravnotežiš?

Vjerujem...ne, znam da nisi čudovište. 

Jer nisam ni ja.