Zapisi iz ShadowBearerova doma

Zapis 13 - Moje putovanje kroz riječi

6.7.2016.

Reader discretion is advised - ovo je jedan od onim pomalo mračnih zapisa.

Brum brum, sve sam češće ovdje izgleda.

Vani je zbilja predivan ljetni dan. Čini mi se da grad miruje, prepušta se melodiji topline i opuštajućih, toplih zraka sunca. Nema puno prometa - čak su i ptice na obližnjim granama oko moje zgrade glasnije od brundajućih automobila.

Jučer...ili prekjučer (? Gubim pojam o vremenu) izbacio sam svoj prvi zapis još od ne znam ni ja kojeg točno mjeseca. Osvrnuo sam se u njemu gdje sam bio, što sam radio i zašto ništa novoga nisam izbacio toliko dugo vremena.

Sada je vrijeme da malo uđemo u detalje, za one koji žele slušati. Tko zna, možda se netko dila sa sličnim sranjem.

Prvi sam put počeo pisati u drugom ili trećem razredu osnovne, ne mogu se točno sjetiti. Ali sjećam se točno onoga što sam pisao - prijateljica i ja iz tog nevinog osnovnoškolskog vremena kupili bi dvije male bilježnice i počeli bismo pisati knjigu na temu Resident Evil igrica koje smo voljeli i grali. Svako je poglavlje obavezno imali neki crtež - Jill Valentine, Nemesis, Raccoon City u plamenu etc etc. Mislim da je tada to zapravo bila samo dječja mašta, ali s vremenom sam shvatio da sam najviše uživao u tome. U provođenju vremena s prijateljima i piskaranju po bilježnicama.

Već negdje u šestome razredu počeo sam posuđivati knjige iz knjižnice - serijal ''Dva Neba''. Malo prije toga dobio sam svoju prvu knjigu - Dnevnik Anne Frank.

Sve do osmog razreda i početka pišljivog puberteta nisam shvaćao koliko sam se zapravo zaljubio u riječi i u knjige. Tada nisam ni shvaćao što znači pisati, što znače riječi, ali sam duboko u sebi znao da ima nešto što me privlači u pisanju. Bila je to ta neka iskrica, sitni plamen koji je samo čekao da odrastem i dođem u godine u kojima ću shvatiti da to nije plamen koji se može ugasiti, već neka opasna buktinja.

Bližim se dvadesetoj. Zvučim kao starac kada to govorim, no mene je ozbiljno užasno strah starenja - sušenja kože, slabine u tijelu kada se ujutro trebaš dignuti, posla, manjka slobodnog vremena, biti sam u onim zadnjim minulim godinama. Užasno me strah toga i težim postići što više toga sada, dok sam još mlad i dok me mašta služi.

Prije Oštećenih pisao sam dva romana, ili sam ih se barem trudio pisati, no nijedan od njih nije doživio svoj svršetak. Jedan od njih - Sjevernjak - čak sam i počeo objavljivati ovdje, no bilo je tako malo viewova da sam ga maknuo i stao razmišljati (prošlo ljeto, da napomenem, u vrijeme kada su Oštećeni rođeni) koliko zapravo vrijedi ono što pišem. Istina, komentari na sve moje dosada objavljene priče izvan su svih mojih ludih očekivanja. Potpora je u meni izazvala želju za ići dalje, biti bolji, pisati dublje i s više žara. Drugi roman koji sam u to vrijeme pisao bio je zapravo roman kojim sam shvatio koliko ja volim pisanje, no negdje na tristotoj stranici sam ga šutnuo u smeće i on je odavno zaboravljen. Nemam čak nijedan dokument od njega na laptopu više.

Tako su se rodili Oštećeni. Prošlo ljeto, dok sam bio izoliran od svijeta u svom malom raju u Bosni, stao sam razmišljati o tome kako smo svi mi ljudi zapravo na neki svoj uvrnuti način Oštećeni, a sve to samo još više pogoršava svijet u kojem živimo. Nemojte me odmah krivo shvatiti - ne mislim na onaj glupavo emo način oštećeni, ono što nažalost jako puno djece danas pokušava isfurati. Ne, već oštećeni na način da mi koji vidimo svijet onakav kakav zbilja je, osjećamo neki mračni žalac u nama. Ratovi, glad, ubijanja, predrasude, nejednakost koja raste iz dana u dan, sebičnost i slijepoća ljudi spram drugih i spram tuđih problema. To potišti čovjeka. Jučer sam završio čitati Silmarillion po drugi put, moju privatnu Bibliju i poistovjetio se s vilenjacima koji ne mogu podnijeti težinu propadanja svijeta pa bježe u Undying lands.

I tako su se rodili Oštećeni, priča o tome kako smo svi sje**ni. U početku je to trebala biti priča o tome kako se jedan čovjek nađe usred sivo obojenog svijeta u kojemu su ljudi postali robotizirani, otuđeni, trčeći glavom bez obzira buljeći u ekrane svojih novih i skupocjenih mobitela. No, pretvorilo se u nešto više, u priču koju ni ja sam ne znam otkud je potekla.

Ne mogu reći da nisam zadovoljan komentarima, voteovima i potpori. Ali...nisam sretan. Neću lagati, očekivao sam puno više, jer mi je mana što se ne mogu zadovoljiti sitnicama. Ali zadovoljan sam - pogotovo time što sam upoznao puno dragih ljudi koji mi i dan-danas daju potporu.

Mnogi, čini mi se, ne razumiju što se skriva iza moje priče. Nije to tek ljubavni roman, Yound Adult genre koji raste iz mjeseca u mjesec. Ima puno više toga u njemu što ja nisam najjasnije mogao ispričati. A sada dolazi vrijeme za drugi dio koji mora nastati jer dugujem ispričati priču o Chloe, ali oblak sumnje nad mojom glavom je toliko gust da me strah da neću uspjeti u tome.

I zato ovo pišem - iz čistog razloga jer me zanima isplati li mi se početi ovdje objavljivati drugi dio Oštećenih.

Prvi je dio poslan izdavaču, to sam napomenuo u prošlom zapisu. Ne gajim nikakve nade, shvaćajući da su Oštećeni moj prvi ikad završeni roman i da je sve nabacano i puno rupa, ali želim nastaviti. Pisati, prenositi. Ne samo priču o Adrianu i Hani (koje, uvrnuto, ja jako volim jer su ipak moji) nego i o drugim likovima koje sam u svojoj glavi stvorio - o Nathanielu i Enid, čiju sam priču također paralelno počeo pisati, iako sumnjam da ću je ovdje objavljivati. Ono što me koči jer strah tog maila i odgovora izdavača, i koliko god ja shvaćao da ja znam pisati, da je to ono što me čini ShadowBearerom, strah me da će isti taj lik iza kojeg se skrivam potonuti kada dođe odbijenica.

Jer kada ti u životu ide loše i činiti se da nema izlaza, nema li boljeg lijeka od stvaranja sreće za neke druge, pa makar to bili fictional characters?

Pišem gluposti, da, jer mi je mozak odbio poslušnost i svakakve mi se misli roje po glavi. Dobre, loše, sretne, tužne, uzbuđujuće...

No, da zaključim, čak i bez covera kojeg moramo tek napraviti, razmišljam da večeras izdam barem prolog Oštećenih 2.

Zamorno je bilo pisanje ovoga.

Do čitanja, stay positive and write!

SB <3