Zapisi iz ShadowBearerova doma

Zapis 5 - Work in progress, Oštećeni kao dio mene

15.1.2015, 1:33

Okej, s obzirom da čitate ovaj zapis pretpostavljam da već neki od vas znaju tko sam, pročitali par mojih priča ili pak prate razvoj mog prvog romana kojeg sam se usudio potegnuti do kraja. Ovaj zapis sadrži spoilere za ono što tek dolazi, pa ako ima netko tko prati Oštećene, a alergičan je na spoilere nema čitanja dalje :D

Prve priče počeo sam pisati još u trećem razredu osnovne škole. Bile su to užasne i tako sramotne priče da me sram uopće i prisjećati se toga (prijateljica i ja iz osnovne smo kao klinci znali često pisati priče temeljene na Resident Evilu jer smo bili zaluđeni za tim. Ja sam i dalje vjerni fan RE franšize.)

No uglavnom, prvi roman počeo sam pisati u osmom razredu. I bila je to jedna meni vrlo originalna priča. Bilo je to vrijeme kada me udario pubertet, pa prva osnovnoškolska simpatija...znate, prošli smo svi to. Naziv je bio ''Priče iz Tokya'', i tema je bila život mladog srednjoškolca kojemu otac pogine u zrakoplovnoj nesreći pa se on mora preseliti kod tetke u Tokyo gdje započinje novi život i upozna djevojku i znate kako to već ide. Sjećam se da sam bio došao negdje do 250e stranice i odustao. Ne znam zašto, nikada nisam ni probao razmisliti zašto, ali tu je jednostavno stalo i bijaše izbrisano. A koliko sam sati proveo istražujući? Fuuuuuuu...wikipedia, knjige o Japanu, pisanje ogromnih word dokumenata o dijelovima Tokya, običajima, hrani, školskom sustavu...i sve je to otišlo u vodu.

Mislim da tada jednostavno nisam bio spreman, u prvom srednje, preuzeti toliki rizik na sebe. Pa sam tako tokom srednje škole većinom pisao novele, većina od njih objavljena je ovdje.

Kad sam se odlučio preuzeti rizik i iskoristiti svoj dar? Kada me profesorica iz hrvatskog natjerala da svoj esej o Glembajevima (odlična tema, perspektiva Glembajevih kroz oči Leona Glembaja) pročitam pred cijelim razredom. Zatim je taj isti esej ona pročitala i svom razredu. I u tom sam trenutku valjda shvatio da ako imam već talenta za nešto, zašto to ne iskoristiti? Zašto puštati da moj talent skuplja prašinu ako već mogu nešto sa njima napraviti? Zar mi diploma iz ekonomije mora biti jedina zvijezda vodilja u životu?

Ne. Stručna sprema i fakultetska diploma samo su temelj za kruh naš svagdašnji jednoga dana. Talent, to je ono što nam služi da ostavimo svoj trag u vremenu.

Probao sam tako opet sa novim romanom, ovaj put fantasy. I priču sam razvio. I dane provodio pišući, smišljajući, samo da bi sve stalo na osmom poglavlju. Obeshrabren, uzeo sam pauzu od pisanja i posvetio se isključivo čitanju i odmaranju u dvorištu dok sam bio u Bosni na odmoru.

A onda, pri povratku u Rijeku, pogodilo me kao grom iz vedra neba. Zašto sve stvari koje ja primjećujem jednostavno ne preliti u roman? I tako nastadoše ''Oštećeni'', iz puke želje da još jednom izazovem samoga sebe i shvatim da je pisati oduvijek bio moj san. Rad kao računovođa ili analitičar moja je želja, ali biti piscem - san. Dva različita pojma, dva različita životna puta.

''Oštećeni'' su užasno psihički iscrpljujuće djelo. Samo pisanje zahtijeva od mene ulaganje ogromne količine energije i živaca u to. Pisanje jednog poglavlja traje i do 8, ponekad i 10 sati (uz kratke pauze). Kada ljudi kažu da pisci ne rade neki težak posao, varaju se. Biti pisac za mene je, uz medicinu, kontrolu leta i općenito prijevoz, najiscrpniji posao. Nije toliko fizički težak (iako nije ugodno sjediti po osam, devet sati) koliko te psihički umara, crpi ti energiju, stvara ti balone duginih boja u mozgu od silne inspiracije, pa ne možeš spavati jer smišljaš nešto novo, umjesto da učiš odeš pisati (kao ja neku večer, u posljednjem zapisu).

Ali meni su ''Oštećeni'' blagoslov, moj način da se izrazim i ostavim nešto iza sebe. To je ljubavni roman ako ga gledamo površno, ali unutar njega ja zbilja pokušavam prenijeti što više vlastitih iskustava i mudrolija - od toga da smo svi mi na neki način oštećeni, čak i ako imamo sve što nam treba (referirajmo se na lik Kristine), da neki od nas imaju toliki manjak ljubavi da to kompenziramo na različite načine i jednostavno o njoj ovsimo (Adrian), da su neki toliko toga prošli ali ponosno drže masku kako ne bi otkrili svoju ranjivost (Hana). Netko mi je jednom rekao da ja užasno puno stvari primjećujem. I to je, nažalost po mene, istina. Kad sam vani, sa društvom, i sjedimo i pijemo i proživljavamo običnu, monotonu subotu moje oči odlutaju, kao i um, i ja pratim druge ljude, kako se ponšaaju, geste, natezanje mišića na licu, ukradeni pogledi prema nekome tko im se sviđa ali šute. Promatram tu mladost i pretačem ju u ''Oštećene''. Odrastanje nije lagano. Ono je proces upoznavanja svijeta, ali čak i kad odrastemo mi nikada ne možemo biti spremni na neke tragedije i opet smo nakon njih ranjivi poput djece (dobra stara Abigail).

Stoga ovim zapisom pokušavam na neki način sebe opravdati, jer imam tu neku čudnu potrebu podijeliti sa svijetom svoje misli umjesto da učim matematiku, i najaviti dvije stvari, od kojih je jedna dobra, a jedna ovisi o percepciji čitatelja.

Nakon što završim ''Oštećene hešteg 1'' slijede dva nova dijela:

Oštećeni #1.5 ''Između nas dvojice'' - Robertova priča. Neki su već skužili kro priču da on ima previše naklonosti prema Adrianu, a svi znamo gdje to vodi. Da, Robert je onaj lik koji voli likove, a ne likice. I s obzirom da sam mu dao premalo prostora u Oštećenima, odužit ću mu se za to u malenom romanu posvećenom amo njemu i njegovom putu od puberteta do shvaćanja tko je i da svijet nije predivno mjesto gdje će ga svi prihvatiti zbog toga što je. Ja osobno znam puno LGBT ljudi. Neki od njih su mi najbliži prijatelji, i baš zato ću kroz ovu priču njima odati počast. (Bilo kakav uvredljivi komentar dobit će ignore jer mislim da sam previše zreo da bi se spuštao na razinu debatiranja oko toga. Umjetnost je sloboda pojedinca.) Te isto tako kroz njegovu priču pokušati prikazati mladost i kako društvo ponekad zna jako utjecati na pojedinca. Dojmovi? Nadam se da će biti pozitivnih. Ovaj će dio biti samo međudio dok se budem spremao za početi pisati drugi dio, koji će biti potpuno drukčiji i izazovniji.

Oštećeni #2 ''Naslov neću otkrivati'' - Otom - potom :)

Sooo, sada kada sam ispustio svoju dušu ovdje, nadam se da se mogu vratiti matematici koja mi nije pretjerano zanimljiva, ali isto tako mi nije ni zanimljivo sljedeće godine slušati matematiku opet, iako su šanse za to jako, jako velike.

Nadam se da sam ovim zapisom uspio nekako približiti ''Oštećene'' onima koji ih prate ili koji će ih pratiti. Onima koji jesu pa su odustali, ne zamjeram. I ja tek učim i shvatio sam koliko sam dosta priču širio i dopuštao struji svijesti da nekontrolirano moje prste šiba po tipkovnici i tako širio priču i često skretao sa glavne poante. Možda se i varam po tome, ali znam da ću jednoga dana finalnu verziju morati malo i rezati.

Ono što u suštini želim poručiti jest, nema odustajanja. Dug je put do zvijezda, i nije nimalo lagan, i biti piscem je jako teško. Zahtijeva golemu količinu strpljenja, energije, (nikotina i kafeina ukoliko ste ovisni kao ja), i životnih lekcija da ih se pretoče u riječi koje nekome mogu pomoći na njihovom životnom putu. Therefor, mr. Black aka ShadowBearer opet baca svoje filozofije, ali to sam ipak ja - samo još jedna jedinka koja ima potrebu pomoći drugim jedinkama. Sama nebesa znaju koliko ima oko nas talentiranih mladih pisaca (i pjesnika, i crtača, i pjevača) ali se boje svoj talent iskoristiti.

SB loves ya <3