U Londonskom Podzemlju

Sjenka na zidu

Isaac je počeo trčati jer je kiša padala sve jače. Na sekundu je pomislio da se izgubio, no titrajuća lampa mu je govorila da trči u pravom smjeru.

Nekoliko puta je vidio sjene ptica kako ga oblijetavaju, kao da su ga pratile, no on se tješio kako su to samo gradski golubovi koji traže hranu.

Za 10 minuta je stigao na mjesto gdje je Wester okupljao ljude. Svi fina gospoda, naravno.
Stajali su raštrkano u nepravilnoj formaciji, a ispred njih se nalazio Wester, spreman da održi govor.

"Dobro ljudi." Započeo je Wester. "Krenut ćemo prema Temsu. Pritom ćemo eliminirati ili barem otjerati sve članove Rolleysa na koje naiđemo. Ja preferiram prvo."

Isaac ga je jedva razumio zbog kiše koja je zaglušljivala sve u okolici.

"Ej stari!" Dovikne mu neki prašnjavi klinac. "A kako ćemo znat' ko je Rolleys, a 'ko naš?"

"Svi članovi Rolleysa imaju ožiljak u obliku polumjeseca na vratu. To su dobili od opekotina nastale vručim čelikom. To je ritual inicijacije kod njih. Malo primitivno, ali efektivno. Tako su mogli znati tko je u bandi zbog pića i skloništa, a tko zbog rada i preživljavanja."

"Ja bi vrlo rado takvo nešto uveo i kod nas" Kaže Wester i unese se klincu u lice.

Klinac proguta knedlu koja mu je tako očito zapela u grlu i skoro što ne potrći, ali znao je da je tada gotov. Izdaja bande se nikada nije shvaćala olako. Tko napusti bandu napustio je i život, ukratko.

"Davon! Povedi 15 ljudi prema istočnoj strani, a ja ću na zapadnoj, nađemo se kod mosta za 3 sata."

Davon je bio muškarac u punoj snazi. Uspravan, jak, činio se kao da ne pripada ovom društvu, ali eto, ubio je svoju ženu, muškarca s kojom ga je varala i dvojicu stražara dok su ga vodila u tamnicu. Sada je postavljena nagrada za njegovu glavu, ali na ovom području ga nitko neće tražiti ni odati. Tu štitimo svoje.

Wester je došao do Isaaca i počeo mu se derati na uho zbog jakog vjetra. "Budi uz mene! Ne želim da mi najdraži lopov nastrada!"

"Naravno stari!" Nasmije se.

"Cockney! Krenimo!" Izdere se Wester i svi ljudi nestanu u magli.

Isaac nikada nije sudjelovao u 'čišćenju'. Mogao se samo ćuti poremećeni smijeh kada bi našli nekoga tko nije tamo pripadao. Ako su ovi ljudi išta voljeli, voljeli su ubijati.

Isaac je izvadio nož i krenuo za njima.
Nadao se da na nikoga neće naletjeti, jer nije nikoga želio ozlijediti, kamoli ubiti.

Njihov put prema rijeci je trajao već jedan sat i koliko je Isaac čuo šestoricu ljudi su već ubili.
"Zašto ih je tako puno?" Isaac je mislio. "Oni su znali što će im se dogoditi ako ih nađu ovdje, zašto riskirati život?"

Tada se sjetio da ti ljudi možda imaju obitelj i srce mu se stegnulo u grudima. Većina muškaraca u bandi su bili beskućnici jer ih je država prevarila, morali su se pridružiti bandi kako bi na neki način došli do hrane, za sebe i ne rijetko, za ženu i djecu.

Ništa nije imalo smisla.

Isaac je trčao mokrim ulicama dok mu je vjetar trgao lice. Mrtvu tišinu bi samo ponekad prekinuli povici.
"Evo ga!" "Trči prema tebi!" "Uhvati ga!"

Isaac ih nije slušao. Nije želio uhvatiti nikoga. Pokušao je biti što nevidljiviji, da ga netko ne natjera na nešto što ne želi učiniti.
Ponovno je vidio sjenke ptice. Stao je i počeo se ogledavati.
"Halo!" Poviknuo je. Iz mraka se nije čulo ništa osim jeke.

Odjednom iz noći prema njemu poleti vrana. Crna poput smrti. Isaac ju nije primjetio dok se skoro nije u njega zaletila. Promašila ga je za samo nekoliko centimetara.
"Prokleta ptičurija!" Povikne Isaac.

Srce mu je lupalo od adrenalina i primjetio je da su svi utihnuli. Svi osim vjetra. Kiša, povici, vrištanje i smijeh. Sve je nestalo tako neprimjetno kako je i došlo.

Isaac se uhvatio kako stoji nasred mračne ulice obavijen maglom. Nije vidio prst pred nosom i bilo ga je strah.
"Valjda su svi nastavili dalje." Pomisli Isaac i počne trčati sam prema rijeci kako bi sustignuo bandu.

Trčao je brzinom vjetra, što po ovoj magli nije bilo najpametnije. Znao je svaki zid i svako skretanje, ali nije mogao predvidjeti... ljude.

Zaleti se u muškarca koji je trčao u suprotnom smijeru. Izgubi ravnotežu i padne na pod. Trebalo mu je nekoliko trenutaka da bi sabrao misli i shvatio što se dogodilo. Pogledao je nož i vidio krv.
"Ne. Ne." Pomisli Isaac.
Vratio se i počeo tražiti muškarca.
"Halo!" Poviče Isaac.

Gluha noć.

Odjednom začuje komešanje oko kante za smeće. Brzo potrći tamo i zatekne ga. Bio je to muškarac srednjih godina. Sjedio je na podu i držao se za trbuh a preko ruku mu je kapljala krv. Da bi stvar bila gora, Isaac na njegovom vratu primjeti ožiljak. Polumjesec.
"Kvragu." Reče čovjek. "Ima vas još."
"Hajde mali. Dovrši me. Kada se magla rasčisti iovako sam mrtav, ako ne od zagnojene rane onda od tuđe ruke."
To je bio trenutak. Morao je to učiniti. Ako ga ne ubije sada netko bi mogao saznati ili ga uhvatiti i mučiti. Smrt od njegove ruke je bila puno milosrdnija.
Stisnuo je nož u ruci, ali ga nije mogao potegnuti.

"Što čekaš?!" Izdere se čovjek već bijesan.
"Nemoj me ostaviti da trunem!"

"Ne mogu..." Izusti Isaac.

"Ne možeš." Ponovi muškarac. Što ti radiš u čišćenju ako ne možeš potegnuti nož?" Zapita ga čovjek.
Isaac nije imao odgovor. Nije znao. Morao je, nije imao izbor. To je zadatak koji mu je zadala njegova obitelj. Obitelj? Skupina ubojica i silovatelja nije obitelj!

Palo mu je na pamet da ispita čovjeka o tome što radi s ove strane Temsa. Tako bi se mogao vratiti sa nekim informacijama i reči im da ga je netko zaskočio kad ga je krenuo ubiti.

"Što ti radiš ovdje?" Upita ga Isaac.
"Vaš teritoriji je s one strane. Vi ne pripadate ovdje.

Čovjek ga pogleda.
"Budala želi razgovarati o mjestu stanovanja?" Podrugljivo ga upita.

"Pitam što radite ovdje. Moji prijatelji su vas vjerovatno ubili već na desetke. Misle da zauzimate naš teritoriji. Što radite ovdje?" Ponovno ga upita Isaac.

"Bolje živjeti ovdje nego biti industrijski rob."

"Industrijski rob? Kako to misliš?"

"Ti ne znaš? Ne znaš što onaj gad Abbott radi sa ljudima s one strane?!" Upita ga čovjek već pomalo luđaćki.

"Ne." Odgovori mu Isaac. "Što se događa? O cemu pričaš?" Nije mogao skupiti misli.

"Vi budale s ove strane živite u zabludi. Kada mu ponestane ljudi doći će i po vas. Sve će vas uhvatiti. Vas, vaše žene, vašu dje..."

Iznenada doleti nož i zaleti se muškarcu u lubanju. Krv počne teči iz rupe koju je napravio.

Isaac padne na pod i zagleda se u čovjeka. Njegove beživotne oči su ga promatrale. Tako hladne. Tako mrtve.
Promatrao ga je u agoniji tišine koja ga je gušila. Nije mogao doći sebi. Dok nije čuo poznati glas.

"Ustaj." Začuo je iza sebe.

Isaac se okrene i tamo je stajao on. Sjenka. Sa svojom znanom crnom kapuljačom preko glave.

"Ustaj." Ponovio je.
"Vračaju se."

Isaac nije znao što da radi. Još uvijek je ležao na podu ne vjerujući u stvari koje je vidio.

Sjenka mu se unese u facu i ošamari ga.

"Pokret mali! Pokret!"

Isaacu je tek tad postalo jasno da ovo nije san. Ustao se, Sjenka je potrčao, a Isaac za njim.

"Što se događa? Gdje idemo?" To su jedina pitanja koja je Isaac uspio pitati. Bilo bi svejedno da se sjetio i više jer ga je Sjenka ignorirao. Nije odgovorio.

Dok su trčali sve na što je Isaac mogao misliti cu riječi "Ti ne znaš? Sve će vas uhvatiti. Sve će vas uhvatiti. Sve će vas uhvatiti."

Te riječi su mu kružile mislima poput kotača.

Tada, zvono odzvoni tri puta.