U Londonskom Podzemlju

Red Divisia

Kiša je sve više slabila kako je vrijeme odmicalo.
10 minuta, 20 minuta, pola sata. Trčali su. Isaac je jedva držao korak sa brzom Sjenkom. Počelo mu se vrtjeti no nije se zaustavljao, bio je siguran kako bi ga Sjenka ostavio tamo da se srušio. Nije znao kuda idu. Previše su puta skretali, predugo trčali i svi putevi su mu bili isti. Obuća mu je postala mokra i teška što mu je samo otežavalo. Pogledao je prema Sjenki i primjetio da se nije uopće zadihao. Nije bio umoran, kao da su tek krenuli.

"Evo nas." Progovorio je.

Kada je došao do zraka, Isaac pogleda prema nebu. Ispred sebe je vidio ogromni kameni zvonik i crkvu staru barem nekoliko stotina godina. Kamen od kojega je bila građena je već pocrnio od starosti na nekim djelovima. Crijepovi su se urušavali i lomili pod težinom kiše.

"Pričekaj ovdje." Kaže Sjenka i približi se vratima.

Vrata su bila masivna i građena od drveta. Na mjestu kvake su imala dvije velike karike lanca, jedan sa svake strane. Nalazila su se u još većem portalu, poput ostatka crkve građenog od kamena.
Isaac je mogao vidjeti kako je portal bio izrezbaren i sa svake strane su sjedile kamene zvijeri. Pomislio je kako su to bili lavovi no nije bio siguran jer je sve bilo urušeno.

Sjenka je pokucao na vrata i Isaac je s druge strane začuo ženski glas.

"Qui?"

"Vox tenebris." Odgovori Sjenka i golema vrata se otvore uz jezivo cviljenje.

"Dođi." Kaže mu Sjenka i glavom pokaže prema vratima.

Isaac je ušao unutra i nije znao što da prvo gleda. Prvo je primjetio kako je crkva puno manja nego što mu se isprva činilo. Bila je to mala, pomalo seoska crkva sa visokim svodom. Bilo je mračno i bio bi potpuni mrak da mjesečeva svijetlost nije ulazila kroz pukotine na zidovima što je unutrašnjosti davalo jezivu notu.
Ravno ispred njega se nalazio prolaz koji je vodio prema oltaru. Iznad oltara se nalazio kip Isusa Krista na križu i svjetlost je lagano padala na njegovo lice, pa je Isaac mislio kako ga promatra. Sa svake strane prolaza su se nalazile drvene, istrunule klupe u kojima su se nekada davno vjernici molili. Na bočnim zidovima su bile postavljene slike nečega na što je Isaac pomislio da je križni put, ali slike su bile uništene od vlage pa nije znao sigurno. Čuo je kako se štakori glasaju dok su im malene nožice lupkale po drvenom, mokrom podu. Hladnoća mu prođe tijelom i on se potrese.
Vrata se zalupe uz već znano škripanje i cijela crkva utihne.

"Isaac." Obrati mu se Sjenka i polagano krene prema njemu.
"Oprosti zbog ovoga, ali nisam mogao riskirati da te neko vidi. Sve ću ti objasniti. Za početak, ovo je Gloria, ali mi je zovemo Inox."

"Tko?" Upita Isaac već pomalo zbunjen. Čuo je ženski glas, ali nije vidio nikoga od kada je ušao.

"Ja." Progovori ženski glas. Isaac se okrene u čudu.

"Ona nije bila maloprije ovdje." Pomisli u sebi.
Bila je to malena, kratko ošišana djevojka crne kose. Malo je nalikovala na dječaka. Na pasu je imala dva kratka mača, takozvane anelace. Isaacu je otac često prićao o srednjovijekovnim oružijima koja su ga fascinirala. Po jedan sa svake strane. Imala je i pištolj sa prednje strane pasa. Bila je u ranim 20-im i imala je dugi crni kaput sa kapuljačom nalik na Sjenkov iako je kapuljača bila spuštena.

"Dobro Inox, ne trebaš biti tako teatralna." Isaac je začuo novi, duboki, muški glas sa druge strane crkve.

Prema njima počne hodati muškarac. Isaac se zamrznuo od straha. Nikada nije vidio osobu te veličine. Muškarac je bio barem za glavu viši od svih ljudi koje je Isaac poznavao. Imao je tamnu bradu i oči su mu gorile od života. Sa desne strane pasa mu je visio veliki metalni topuz. Crkva je odjekivala pod njegovim koracima.