Švaler

1

Godinu dana poslije...

Klinke na faksu? Bile su sve samo ne klinke. Čim smo došli, Domagoj i ja, ostvarujući nas san od malih nogu da zajedno pohađamo faks u jednom od najvećih gradova Balkana, ostali smo zapanjeni kvalitetom koja se ovdje nudila. Raspon je bio širok, od niskih štreberica do zavodljivih crnki koje su navikle na jače i brže. Naravno, nama to nije smetalo jer sve što smo oduvijek htjeli jest imati izbora u mijenjanju čarapa i imati ga dovoljno dugo.

Naši izgledi pomogli su nam u stvaranju novog društva, samo perspektivno jer obojica i nismo htjeli nešto trajno. Nikada nismo spadali u neke veće ekipe, a činjenica je da nismo imali volje slušati tuđe probleme i suočavati se sa raznim dramama koje se nude. Voljeli smo kada nas samo ostave na miru i daju nam slobodu u biranju onoga što mi želimo, a kada nam to nisu omogućili, uz šake ili možda dvije, dobili bi na kraju sve što su i tražili. Dobili bi i mi dakako.

Nije nam trebalo dugo da se i u ovoj školi proslavimo, onako kako samo mi znamo i sve su cure već padale na tlo pod našim nogama. Bilo je i par slučajeva kod muškaraca, ako nastrane tako i nazivaju. Ne bih znao jer moj interes se čvrsto odražavao samo u nježnijem spolu.

Pravio sam se da razumijem što mi govori, ali iskreno rečeno, jedino što sam vidio bila su njena usta koja su se samo otvarala, zatvarala, pa opet otvarala. Smorila je svu energiju koju sam imao u sebi i između toliko pridjeva i motiva, jedino što sam uspio razabrati bila je zabava i večeras. Nisam se puno obazirao na njene čudne poglede nakon moje tišine usmjerenje njenom dugotrajnom blebetanju, već sam mahnuo rukom u zraku i prije odlaska promrmljao "dobro."

* * *

O tome da smo bili loše volje prije dolaska na ovaj party, ne bih želio ni započinjati. Kad bih pogledao u Domagoja, crveno lice samo što mu nije eksplodiralo od ljutnje, a njegova tišina označavala je sve samo ne dobro.

Ne znam koliko puta je morao naglasiti da se njegov teritorij ne dira, ali očito je da neki baš i nisu pažljivo slušali. Okomio se na jednog lika, žgoljavog i plahog, da sam pomislio da će se raspuhnuti ako ga dotakneš. Bez imalo sumnje, dotaknuo je on njega i više nego nježno nakon što je saznao da mu oteo pratnju koju je danas trebao povesti sa sobom kod Marte ili je to bila Maja?

Nikad mi nisu išla imena. Brzo je sve to prešlo i na mene jer tko god dira Domagoja, dira i mene. Neka osnovna pravila društva koja nikada nismo imali potrebu mijenjati ili napraviti iznimku u primjenjivanju.

"Viktore, pusti ga! Krvari i više nego dovoljno."-obratio mi se po prvi put te noći nakon sto sam bezvoljno udarao i udarao svugdje pomalo po tijelu njegova neprijatelja. Odustao sam i sam vidjevši da nema puno potrebe za nastavkom.

"Kako god. Idemo, treba mi alkohola!"-ostavili smo ga na podu zajedno sa njegovih par prijatelja koji su tobože odjednom odlučili da je vrijeme da se i oni upletu i možda mu pomognu, te ušli na vrata Martinine kuće.
Magdalenine?

"Dobrodošli! Mogu ti reći da si me iznenadio Viktore. Nisam očekivala da ćeš nas počastiti svojom prisutnošću!"

Opet ona blebetava kokoš koja samo zna da mi skače po vratu i neprestano kvokoče u nedogled. Taman sam mislio da ću je pretrpjet još ovo malo, ali ona je imala nešto drugo u planu.