Švaler

3

"Nekad moraš šutirati kamenje."-promrmlja pored mene zaokupivši moju pažnju.

"Moraš šta?"-gledam u Domagoja blijedo dok on objašnjava svoju teoriju postojanja i duboko razmišlja o rečenom.

"Da bi napravio promjenu, ali malu ne veliku."-on uzdahne scenski namještajući se u smiješne poze.

Koji kurac?

"Nemam živaca za tvoja sranja danas."-odmahnem mu rukom pred nosom i zapalim još jednu u redu.

"Ali ti mene ne razumiješ. Bar se potrudi slušati. To je najdragocjenije što možeš ponuditi drugom živom biću."-baci mi cigaretu iz ruke na pod i pogleda me onim svojim čudnim pogledom.

Bulji u mene kao da sam mu nešto uzvišeno.

"Si ti napušen? Joj ubit ću onog Ivana opet ti je prodao."-podignem obrvu na njegove crvene oči.

Sigurno je napušen. Opet, opet, opet. Uvijek isto s njim. A kad ja to napravim onda je problem i drama. Ovo mu nije trebalo, pogotovo ne na odmoru. Kad je stigao prije popušit i doći ovdje?

"Ma jook!"-pokazuje mi prstom koliko je malo, u stvarno realno malim količinama navodno popušio. Nda, toliko o tome.

"Odoh ja kod Sneki opravdat izostanke."

"Snevica! Kako je ona lijepa!"-maše rukama predočavajući mi njen portret? Ljepotu? Riba ima 60 godina i ružna je kao niš.

"Ti si stvarno napušen. Dukica ti može bit baba."-odem prije nego li mi izvali još koju glupost ili mi utroši još malo mog vrijednog vremena.

"Raska je prevelik zalogaj za svih ovdje."

Pravit ću se da ovo nisam čuo.

* * *

"Ne mogu ti dovoljno zahvaliti na svemu što si učinio za mene."-okej, dosta.

Na hodniku me zaustavila ona cura koju sam sinoć spasio i opet je krenula sa svojom pričom i tome kako sam ja njezin princ na bijelom konju. Ako išta, ja sam samo konj, veoma daleko od ikakvog princa, a još manje njenog.

Vrijeme je da si nađe nekog i mene ostavi na miru. Možda ju jesam spasio, ali to je to od mene.

"Oprosti moram ići!"-odgovorim na brzinu i zaobiđem ju.

"Čekaj, Viktore!"-vikne za mnom dok sam ja već odlazio. Nemam pojma zašto sam nakon toga zastao i sačekao da mi kaže svoje. To nije bilo nimalo poput mene, ali ipak sam bio pristojan. Donekle.

"Šta je?"-bezobrazno joj se obratim.

Nek se makne više od mene.

"Nikad ti nisam rekla kako se zovem."-I to bi mene trebalo zanimati jer?

"Kako se zoveš?"-upitam ju bez imalo živaca kako bih što prije završio ovaj razgovor i maknuo se od nje.

"Tea."-promrmlja postiđeno jer zašto odjednom ne bi bila sramežljiva? Molim? No, dobro.

"Okej."-slegnem ramenima i okrenem joj leđa. Valjda je shvatila moju poruku i neće više dolaziti blizu mene.

* * *

"Žao mi je što ti ovo moram reći, ali ako do sad nisi i sam shvatio, padaš Konstrukcije i to gadno padaš."-sjedim nasuprot Raske koja mi ne izgleda nimalo zadovoljna mojim 'uspjehom' ove godine. Znam i sam da ne briljiram previše i da se bavim čime god samo ne školom, ali nisam znao da ću doći do te granice.

"Tvoj profesor mi se javio i smatra da ti je potrebna pomoć. Imaš puno toga za nadoknaditi i vrijeme bi bilo da uzmeš knjigu u ruke."-kao da to i sam ne znam.

"Ne treba mi pomoć, sam ću. Nisam nesposoban samo nemam vremena."-uz sve utakmice i stres zadnjih par dana, nikako nisam stigao ništa napraviti.

"Znam tvoju situaciju, ali nogomet nema nikakve veze s tim. Štoviše, tvoj trener nam se javio i donijeli smo odluku da ukoliko se ne popraviš u školi, nećeš moći sudjelovati u narednim utakmicama."-ne, nije mi ovo upravo rekla. Šta?

"Ali.."-krenem, ali me zaustavi.

"Nema ali. Žao mi je, ali takva je situacija. Možda bi bilo najbolje da ti angažiramo jednog dečka jer znamo kakav ti je ugled vezano uz djevojke ovdje."-zakolutam očima.

"Nije me briga tko će mi pomoć jer ne želim ničiju pomoć i ako kažem da ću sredit sve to znači da ću to i napravit."-podignem glas uzrujano i ustanem sa stolice.

Ne mogu više sjedit ovdje ni minutu. Previše je zagušljivo i sve mi ide na živce. Neki klinac misli da me može nešto naučit jer sam ja jako glup da to sam napravim.

Stvarno su prevršili svaku mjeru. Okej, shvaćam da nisam dao sve od sebe, ali razlog je skroz drukčiji od lijenosti kakvu oni 'vide' na meni.

"Mariću vrati se na mjesto!"-čujem njen glas iz daljine nakon što sam izletio iz učionice i pustio ju samu da razglaba sa sobom što god joj se razglaba.

Nemam ja vremena za sebe, a najmanje za nju.

"Taman sam te tražila da ti javim-"-nekoliko metara ispred mene dere se Maja koja pokušava da zaokupi moju pažnju, ali ja samo nastavim hodat.

"Nemam vremena sad za tebe i tvoju prijateljicu."-ljutito joj dobacim ubrzavajući korak.

"Hitno je!"-čujem njene korake iza mene kako me pokušava dostići.

I ona i njena prijateljica su mi se popele na vrh glave. U zadnjih par dana samo skaču za mnom i neprestano mi imaju nešto za reći. Dosta više. Nije me briga.

"Magdalena, odjebi!"-još uvijek ne okrećem glavu u njenom smjeru već nastavljam svoj put.

"Zovem se Katarina debilu!"-dovikne za mnom napokon se ukopavši na mjestu.

"Riječ je o Domagoju..."-ovaj put sam ja taj koji zastane.

"Šta je s njim?"-vraćam se na mjesto gdje ona stoji i tek sad uočavam njeno preplašeno lice.

"Uhvatili su ga."-sledim se na mjestu.

"Mislim da će ga izbacit!"