Koračam putevima
tvojih izbrisanih tragova.
Iz rukava vadim osmijeh
i stavljam ga na lice.
Odbacujem svoje postojanje
u kut dolazećeg vjetra, dok
iza mene stoji zalazak sunca i
tvoj pogled koji je u varci
stvoren samo za mene.
Nesuđenost dvoje ljudi
lebdi u zraku,
teče u obliku suze,
traje vječno i piše u stihu.
Zato, prestajem pratiti
tvoje tragove,
jer tebe tamo nema,
Vratit ću se u zamišljaj,
gdje smo stvoreni
jedno za drugo.
