I više ne znam
kamo da idem,
kome da se obratim,
jer ja želim samo tvoje
ruke da me čuvaju,
zauvijek.
Nije li čudno
da mi nedostaješ, a
već je jedna godina prošla.
Sjedim sama, u mraku,
među tvojim riječima,
slušam tvoj glas, koji je
postao moja uspavanka i
nosim crnu košulju,
dugih rukava, jer si tu,
zapetljan negdje u svili;
osjećam tvoj miris.
Zujeći u zvijezde i crnilo,
zapitah sebe jesi li ti sretan sa njom?
Znaš (ne znaš), još uvijek
te moja duša sluša,
iako nisam s tobom.
A ona? Ona ti samo
grije tijelo.
