William Shakespeare: Hamlet

Treći čin - Prvi prizor

Predvorje dvorane za audijencije; po zidovima draperije; stol u sredini; s jedne strane klecalo s raspelom.

(Ulaze kralj i kraljica u pratnji Polonija, Rosencrantza i Guildensterna; Ofelija dolazi nešto iza njih.)

Kralj: Zar nikakvom se doskočicom ne da
Namamiti, da kaže, zašto sad
On glumi ovu smućenost i zašto Toliko kini svoje mirne dane
Tim opasnim i divljim ludilom?

Rosencrantz: Da smeten je, to i sam priznaje,
Al' nikako da kaže nam, od čega.

Guildenstern: I ne dâ da ga mi ispitujemo
Već mahnitošću nekom lukavom
Sve izmiče, kad htjeli bismo ga Navesti, da nam prizna istinu.

Kraljica: A je l' vas lijepo primio?

Rosencrantz: Ko plemić.

Guildenstern: Al' na silu je bio dobre volje.

Rosencrantz: Škrt pitanjima, al' je podašno
Na pitanja nam odgovarao.

Kraljica: A jeste li ga nagovarali
Na zabave?

Rosencrantz: Da. Zgodilo se, gospo,
Te usput neke glumce stigosmo,
I o tom smo mu pripovijedali,
A njemu kanda bješe vrlo drago,
Kad to je čuo. Oni su u dvoru
I, mislim, nalog imaju, da još
Večeras pred njim glume.

Polonije: Tako je;
I mene je zamolio, da ja
Pozovem još i vaša veličanstva,
Da gledaju i slušaju tu stvar.

Kralj: O, od sveg srca. Baš se radujem, Gdje čujem, da je tako dobre volje.
A vi ga, draga gospodo, još više Sokolite, podbodite mu duh
Na takve razonode.

Rosencrantz: Naš gospodaru. Hoćemo.
(Izlaze Rosencrantz i Guildenstern.)

Kralj: Ostavi nas i ti, Gertrudo mila, jer smo poslali
Po Hamleta - što on i ne sluti -
Da Ofeliju kao slučajno
Tu sretne. Ja i otac ćemo njen
K'o uhode poštene tamo stati
I neviđeni njih promatrati,
Da uzmognemo posve slobodno
Po njihovu prosudit' sastanku
I po tom, kako vladat' će se on,
Da l' to su jadi ljubavni ili nisu,
Od čega tako pati.

Kraljica: Poslušat' ću.
A vama želim, Ofelija, neka
Ljepota vaša bude sretan razlog
Toj mahnitosti našeg Hamleta,
Jer onda ću se moći nadati,
Da vaša će vrlina njega opet
Na običnu dovesti stazu - vama
I njemu na čast i na diku.

Ofelija: To je i moja želja, gospo.
(Kraljica ode.)

Polonije: Ofelija,
Ovuda hodaj. - Molim, svijetli kralju,
Uklonimo se. - (Ofeliji) Čitaj ovu knjigu,

(Uzima knjigu sa klecala.)

Da dadeš takvom vježbom tobožnjom Samoći svojoj neki ljepši vid;
Jer prečesto se tako događa -
I zato bi nas grdit valjalo -
Da pobožnim i svetim obličjem
I vladanjem i samog đavola Uljepšavamo.

Kralj (za se): Živa istina!
O kako ljut je bič ta besjeda
Za moju savjest. Lice bludnice,
Kad mazanjem se vješto ukrasi,
Pod svojom bojom nije ružnije
Od čina mog pod riječju himbenom. O teški terete!

Polonije: Uklonimo se,
Jer čujem ga, gdje ide, gospodaru.

(Kralj i Polonije sakriju se iza draperije; Ofelija klekne na klecalo; ulazi Hamlet duboko potišten.)