Pogled koji se igra sa crnilom

#1

"Osumnjičena Emanuella Bennett, trenutačno je na ispitivanju u mentalnoj bolnici u Londonu."

"Maria Gomez, nekima poznata pod imenom Emanuella Bennett, viđena je u mentalnoj bolnici na ispitivanju u Londonu."

"Emanuella, imala je dva lica. U nekim mjestima, vješto se koristila imenom Maria Gomez, dok je u Engleskoj pretežito popularna bila pod onim lažnim imenom. Emanuella Bennett."

"Dovoljno jak dokaz da je mentalno oboljela cura, dvadesetdvogodišnjakinja, je taj što je lažirala svoje ime, kao i to da je triput poginula."

"Nightingale bolnica je jedina bolnica koja je pristala primiti na ispitivanje Emanuellu Bennett, više poznatu kao Maria Gomez."

"Niska plavokosa i plavooka Maria Gomez ili Emanuella Bennett, viđena je jutros u ranim jutarnjim satima kako kroči u bolnicu Nightingale na ispitivanje."

Čitam razne novine u kojima sam izašla na čak naslovnici. Sarkastično se nasmijem, dok proklimam glavom u negativnom smjeru. Ne mogu vjerovati koliko je zapravo ta novinarska momčad maštovita. Nema šta neće izmisliti. Prvo da sam triput poginula, zatim da sam lažirala ime, šta dalje? Uz to, rekli su da sam niska plavokosa i plavooka djevojka. A ja čista suprotnost plavom. Smeđa kosa, kestenjasto-zelene oči. Veze nema sa plavom. Nisu mi jasni. Koja im je svrha od tog izmišljanja? Da, budu plaćeni, to stoji. Ali zar ne mogu i istinu isto tako reći? Kakva je razlika bila ja plavokosa ili crnokosa, za novine? Nikakva. Još jednom u nevjerici proklimam glavom, dok bacam novine na stol, tim potezom skoro oborivši šolju sa vrelom kavom unutra. Crna kava. Moja omiljena.

"Alexis!" Henry se zadere, a ja se stresem, te prolijem na laptop dio svog omiljenog napitka, kog sam prethodno uzela u ruke.

"Henry!" bijesno uzvratim, a on se odjednom pojavi na vratima. Vidjevši mi poliven laptop, umjesto da se smije, samo se lupio po čelu.

"Jesi smotana." prokomentira, a ja samo zakolutam očima.

"Na tebe se bacila, sigurno." dodam, tek onda shvativši. Otkud mi dovraga laptop? A da, prije nego što sam počela čitati novine, surfala sam po Internetu. To ima više logike. Ali baš sam morala kavu prolit' po tastaturi.

"Vidi šta si mi uradio!" ciknem, a on me pogleda zbunjenim i strogim pogledom.

"Ja?"

"Da, ti. Kad si me zvao, prolila sam kavu i sad ne mogu pisat' dalje što sam htjela sad pisati. I zbog tebe su mi pobjegle misli." poraženo izgovorim, a on samo kimne glavom.

"Uzmi moj laptop." kratko kaže, a ja ga pogledam blago rečeno šokiranim pogledom.

"Ja, da koristim tvoj laptop?" prst uperim, sa sebe, na njega.

"Da. Ako sam ja kriv, a jesam, koristi ga slobodno. Tvoj ću odnijet' na servis i kad ga poprave nastaviš kucat' na svom. Nema problema." jednostavno obrazloži, a ja se zbunim, ali potvrdno kimnem glavom.

"Hvala ti." tiho kažem, onako, za sebe, jer je napustio prostoriju u kojoj je do maloprije boravio sa mnom. Odlučim si ponovno napraviti kavu i sjesti na balkon. Tako će mi se zamisli vratiti, mjesečina će utjecati pozitivno i upotpunit' će te misli, a kava će otjerati glavobolju. Jednostavno. Slegnem samoj sebi ramenima, iz proste navike, te podignem svoju lijenu stražnjicu sa stolice na kojoj sam mirno boravila i čitala kojekakve laži o sebi.

(...)

"Alexis Blat Munoz pri telefonu. Vi ste?" Službeno se javim na telefon, a Henry samo puhne bijesno u slušalicu.