Pogled koji se igra sa crnilom

#8

Author's P.O.V.

Ljudi koji su se igrom slučaja pronašli na plaži ostali su izbezumljeni prizorom kojeg su bili primorani gledati. Alexis je bespomoćno vrištala, dok je potencijala ubojica njenog brata samo ispucala ponovno metak. Ovaj put u Alexis, nakon čega je ona ispalila najjači vrisak kojeg je sadržavala u glasnicama i tiho jauknula, usput tražeći ranu od metka.
Njen brat, Henry, je samo beživotno ležao na zemlji, dok je u mislima već bio daleko od surove realnosti. Daleko od svoje sestre. Znao je da ju ne može i ne smije ostaviti, ali kao da je doživio paralizu sna u svom mozgu, razum mu je govorio da se pomjeri, dok ga tijelo nipošto nije slušalo.
Nakon što je neželjeni gost napustio Copacabanu, slučajni prolaznici su prišli Alexis, a jedna tamnoputa i tamnooka djevojka je prišla Henryu i vršila pritisak na mjesto nedaleko od srca, kako bi zaustavila krvarenje.
Slučajnost ili ne? Ljudi koji su naišli su zapravo bili doktori, te je muškarac u ozbiljnijim godinama teškom mukom nazvao hitnu službu da se što prije dovuče. Bio on vlast u bolnici ili ne, hitna služba je došla u roku 5 minuta. Za to vrijeme je isti doktor zamotao Alexis ranu u predjelu trbuha, dok je Alexis molila svaku višu silu da joj brat preživi.
Tamnoputa i tamnooka djevojka je svojom košuljom uspjela privezati ranu, taman dovoljno dok hitna nije pokupila oboje. Sa tugom u očima je gledala misteriozna djevojka kako hitna odvlači tamnokosog dečka kojemu ni ime nije znala, ali je shvatila da je naša Alexis samo ostala sa njim. Znala ih je. Kako? To nitko ne zna. Ali tajanstvena djevojka je točno znala - ako Alexis ostane bez svog brata, ostaje bez svega. 

U životu, svaka sekunda je nepredvidiva. U jednom trenutku se od srca smiješ, dok već u sljedećem slijevaš suze i proklinješ cijeli svijet.
Nikad ne znaš što ti novi dan donosi. Nova minuta, nova sekunda, može biti presudna.
Uživaj u trenutku, jer ti je to možda zadnji trenutak kojeg imaš na ovom svijetu, u ovom životu. 

Alexis je bez svijesti uvežena u bolnicu, Henry sa još manjom količinom života je hitno poslan u operacionu salu. Zanimljivo je to što su i Henry i Alexis u svojim mislima molili sve živo i neživo da oboje prežive. Jer ako samo jedno preživi, što će ono samo raditi na planeti? Pogotovo ako shrvljena Alexis ostane sama. Već je upadala u depresivne epizode svog života, jako ružne i crne misli su joj se provlačile mislima. Ako ju Henry napusti, gotovo sam stopostotno sigurna da će joj se te crne misli vratiti. Jače nego ikad. 
Ni Henry nije ostao pošteđen depresivnih epizoda, samo te epizode nisu bile dugo njegov prijatelj, obzirom da je uspio rastjerati sve loše misli time što bi Alexis sama ostala, u slučaju da on odustane od svog života. 

Nakon 35 dana

Alexis' P.O.V.

Nakon boli, prvu emociju koju osjetim je strah. Zašto strah? Iz više razloga. Prvo, budim se u bolnici, a imam užasno jaku fobiju od bolnice. Sam miris tih lijekova... izvrće mi trbuh tri milijarde puta. Drugo, ne znam gdje je Henry što mi automatski ulijeva strah i tugu. Što ako? Koliko god se pokušavam oduprijeti tim mislima, jedino mi dolazi na um šta ako mu se nešto desilo. Treće, ne mogu ni jedan dio tijela pomjeriti. Kad mi poruka dođe do mozga, pokušam vrisnuti, ali bezuspješan pokušaj. Jedino što mogu je otvoriti oči i plitko disati kroz nos, a i to jedva. Što mi se događa? Svom silom i svom snagom u tijelu odgurnem strah i istom tom energijom pokušam pomjeriti prst, ruku, nogu, glavu, bilo što. Očajan pokušaj, samo mi se učini da sam još više potonula u ovaj krevet od dasaka.
Krenu mi se magliti oči kad ugledam sjenu iznad glave. Izgleda poput sjene od dlana, samo jako, jako crna sjena koja mi se sve više približava usnama i nosu. Zatim, tren prije nego se sjena dlana potpuno spusti na usne mi i nos, ugledam siluetu... osobe? Od bar 4 metra visine u sebi? Siluetu stvorenja, prije bih rekla. Čim mi dlan onemogući u potpunosti disanje, izvučem vrisak sa dna glasnih žica i skočim sa kreveta, pritom dlanove uvlačeći u kosu. Što je to bilo? 
Čim mi se oteo vrisak kojeg je čula vjerojatno cijela bolnica, dvije medicinske sestre su ušle brzinom svjetlosti u sobu u kojoj sam se ja nalazila, izgledajući potpuno blijede i sa strahom u očima gledavši sve oko mene, sem mene. Nisam ništa razbila cure, opustite se pomislim. 

"Gospođice, jeste li dobro?" jasno joj se očita strah u glasu jer joj drhte glasne žice, ali ja potpuno sigurno u sebe samo kimnem potvrdno glavom. 

"Dobro sam, samo..." šta da kažem? Samo sam ponovno postala paranoična? Samo je osoba od 4 metra visine bila iznad mene? 

"... samo sam loše sanjala." naposlijetku kažem prvu misao koja mi donekle ima smisla u sebi.

"U redu. Vaš brat, Henry, još uvijek je u komi." u komi? 

"Kako mislite? Zar nije jučer bio budan?" zbunjeno pitam, jer sam se mogla zakleti da smo jučer bili na Copacabani.

"Gospođice..." prva medicinska sestra sporo i nesigurno započne i zastane te samo pogleda u ovu drugu sa nekim sažaljenjem u očima. Druga na to samo kimne glavom i nadoveže se na riječ prve medicinske sestre.

"... vi ste u komi 35 dana." jedva izgovori, a kad moj mozak primi tu informaciju, zjenice mi dosegnu svoj vrhunac proširenja, a oči mi kao u crtanim filmovima ispadnu iz očnog područja.

"Šta?" tiho, gotovo nečujno izgovorim, a zatim isčupam svaki kabal koji mi je bio u rukama i iskočim iz bolničkog kreveta te se uhvatim za glavu jer mi se krene užasno mantati. Odmah zatim padnem na koljena jer me nepodnošljiva bol presječe u području stomaka.

"Polako gospođice, ne smijete tako nagle pokrete praviti, rana će vam se otvoriti." priđe mi jedna od medicinskih sestara i podigne me sa poda, pa joj druga pomogne da me polegnu na krevet, dok im se ja izvijam u rukama od bolova. Što mi se događa? 

"Odmaknite se, moram vidjeti svog brata." zapovijednim tonom izgovorim, ignorirajući užasnu bol u glavi i stomaku te ponovno stanem na svoje jako nestabilne noge.