Pogled koji se igra sa crnilom

#9

"Ali gospođice..." kažiprst dignem u zrak u smislu ne obraćaj mi se i okrenem joj se sa potpuno hladnim pogledom u očima.

"U kojoj je sobi?" izgovorim sa dozom straha jer ne znam kakav bi me mogao prizor dočekati. Kakav bi trebao kad je u komi? Mirno i spokojno leži, kao mrtvac.

"Zadnja soba na osmom katu, broj tristo dvadeset osam." a osam je Henryev najdraži broj... ironično se nasmijem i odmahnem glavom, susprežući suze da se spuste niz lice.

"Hvala." tiho izgovorim i munjevitom brzinom se okrenem za sto osamdeset stupnjeva te se uputim prema vratima. Zatvorim oči kad se ponovno nepodnošljiva bol vrati i samo prislonim ruku na područje stomaka, gdje je rana. Udahnem duboko i isto tako izdahnem te osjetim olakšanje, nakon čega pronađem snage da nastavim svojim putem. Na kojem sam ja katu uopće ako je on na osmom?
Uđem u lift i pritisnem broj osam. Koliko li ova zgrada ima soba, pomislim. Čim se lift zaustavi, iziđem iz njega k'o da me vragovi gone. Imam klaustrofobiju, nisam kriva.

Ugledavši crvena vrata u moru bijelih, zaprepastim se čim mi se oči zaustave na broju Henryeve sobe. Ali mi nije jasno zašto su ova crvena vrata, a sva ostala bijela, u čitavoj bolnici? Nisam nešto puno promatrala, ali sam sigurna da bi mi u oko zapalo da su vrata drugačije boje bila, pogotovo kao ova. Drečava crvena boja. Najpribližniji bi bio opis boja krvi.

Zanemarivši to što se i osjetio ustajali miris krvi pomiješane sa raznim kemikalijama, nesigurnim korakom uđem u tu sobu sa misteriozno različitom bojom vrata. Prizor koji me dočeka, ne samo da me ostavi u šoku, već me potpuno izbaci iz takta i zamrzne mi svaki dio tijela, uključujući i mozak koji je od tog trenutka samo prestao sa funkcijom.

"Henry?" vrisnem, a zatim samo rukama prekrijem usne kako bih spriječila ponovni vrisak da mi napusti usne.

"Alexis?" zaustavi se u prijašnjoj radnji te me pogleda u oči. U njegovim očima samo sam vidjela dozu straha i zbunjenosti.

"Šta... šta se događa?" nečujno izgovorim, ali dovoljno glasno da me on čuje i da šok i kroz njegovo tijelo prođe. Jasno se vidi da je prestrašen jer se trgnuo od jeze u tijelu.

"Re... rekle su mi... medicinske s... sestre d... da si u k... komi." jedva uspijem odgovoriti i tada mi napokon mozak proradi i briznem u plač. Henry mi pokuša prići, ali mu pokažem dlan u ' stop ' znaku te se zaustavi u mjestu. Pogledam ga u oči iz kojih sad samo kajanje mogu vidjeti.

"I... izvini. Nisi trebala ovo..." pokaže na krvoproliće oko sebe i nastavi. "... sve vidjeti." dovrši shrvano i pogleda u pod. Da, to će ti sigurno pomoći.

"Zašto?" izustim najlogičnije pitanje koje mi zaokupi misli u ovom trenutku.

"Zašto si ubio nevinu djecu, nevine obitelji?" razočarano zaredam dva bolna pitanja i za mene i za njega.

"Alexis..." procijedi kroz zube. Ljut je? Vau. Jedina osoba koja bi trebala biti ljuta u ovom trenutku sam ja.

"Nemoj ti meni Alexis. Što su ti oni učinili da postaneš ubojica zbog njih?!" vrisnem na njega te mu priđem i pogledam ga sa mržnjom u očima.

"Ne gledaj me tako, molim te." tiho izgovori i pokloni mi prizor kojeg nikad neću zaboraviti.
On, sa suzama u očima, kleči na koljena u lokvama i lokvama krvi i gleda mene u oči.

"Molim te, oprosti mi." sa drhtajem u glasu izgovori, a zatim se dvije krupne suze spuste niz njegovo lice.

"Alexis... Alexis, probudi se..." osjetim drmanje ramena, a zatim čujem nepoznat glas koji mi ispuni ušni bubnjić.

"Alexis?" čujem promjenu u glasu nepoznatog čovjeka nakon što pomjerim ruku da protrljam oči kako bih se lakše probudila. Zaspala sam? Kako? Bila sam na osmom katu, išla sam prema Henryevoj sobi... ne shvatam.
I šta je onaj san predstavljao? I dalje sam pod šokom od njega. Što se događa? Ne razumijem. Sigurno su kemikalije u ovoj horor jazbini ostavile utjecaj na mene da mi mašta podivlja. Da, sigurno je to.

"Hvala Bogu pa si se probudila." sa olakšanjem čujem kako nepoznati čovjek izgovori prethodnu rečenicu, na što ja u sebi podignem obrvu. Hvala Bogu? Okej...

"Možeš li pričati? Možeš li otvoriti oči?" nareda mi kojekakva pitanja jedna za drugim na što ja samo zbunjeno namrštim lice. Zatim otvorim oči te se susretnem sa... doktorovim, pretpostavljam, očima u kojima se očitava sreća. Am... dobro, ovo nije nikako čudno, ne.

"Zašto ne bih mogla pričati?" sa promuklim glasom postavim normalno pitanje na koje očekujem normalan odgovor.

"Ponovno si pala u komu, vjerovatnoća da ćeš se probuditi bila je minimalna jer si zaradila metak u glavu kad si se popela na osmi kat, a još manji je postotak bio da ćeš progovoriti i prohodati i ako se probudiš jer nismo bili sigurni koje je točno stanice metak oštetio, ali za sada izgleda da smo dobar posao obavili jer se možeš pomjerati i govoriti. Sad samo ostaje jedan izazov. ..." pogleda mi u noge koje mi se oduzimaju od hladnoće. Nježno prisloni prste na područje butine, na što se štrecnem, a osmijeh od uha do uha ozari na doktorovom licu. Krene svojim toplim prstima ići na više, gotovo do intimnog dijela, na što ja reagiram i uhvatim ga za zglob.

"... osjetiš te dodire?" osmijeh mu splasne sa lica, a sa određenom količinom straha mi uputi tri riječi koje su skrojile upitnu rečenicu.

"Naravno da osjetim. Molim vas, prestanite." ozbiljno izgovorim, gledajući ga sa praznim pogledom u oči.

"Savršeno! ..." sretno usklikne doktor, a ja se ne uspijem suzdržat', već samo zakolutam očima.

"... Alexis, jedan si od najrjeđih slučajeva koji je preživio metak u trbuhu i metak u mozgu i ostao pri sebi i može hodati, govoriti i kretati se. Čestitam!" pljesne mi rukama pred licem, a ja samo odmahnem glavom. Ne razumijem kakve veze ima metak u glavu sa paralizom nogu ili tijela, ali dobro. Otkud metak uopće?

"Kako sam uopće bila upucana? I gdje mi je brat?" napokon mi se i Henry pojavi u mislima te drugo pitanje praktično vrisnem na doktora jer me briga uzela pod svoje.

"Što se toga tiče..." započne doktor i počne se češati po vratu, nervozno lutajući pogledom po sobi.

"Da?" nestrpljivo mu dam dopuštenje da nastavi govor.

"Henry, on..." ponovno se zaustavi, a mene već potpuno panika uhvati pod svoje. Zašto pobogu toliko odugovlačiš?