Pogled koji se igra sa crnilom

#2

*Sutradan*

Sunčeve zrake koje, nemilosrdno, prošaraju mi po licu, natjeraju san na bijeg, te dovuku razbuđenost u mozgu. Lijeno otvorim oči, točnije proškiljim na lijevo oko, ali ga zatvorim, uočivši sunce kako mi ide direktno u njega. Šakama protrljam oči i malo se pridignem, tek toliko da mi sunce ne bi išlo i dalje u oči. Smoreno, otvorim oči i pogledam se u ogledalo. Kosa, nema gdje je nema. Prodorne, oči vješte kombinacije smeđe i zelene, bulje u mene. Koliko volim ovakva buđenja. Očekujem, kao i svako drugo jutro, Henryja da bane u sobu svakog momenta.

"A prije toga..." počnem pričati sama sa sobom, ali me Henry prekine u tom naumu, banujući u sobu, kao i očekivano, tako da me nije prepao. Usmjerim pogled na vratima, koja se nenormalno sporo otvaraju, te velika, tupa glava proviri iza istih. Kako me je uočio već budnu, gurnuo je vrata tako jako da ih je momentalno slijepio za zid. Uz to, zatrčao se, munjevitom brzinom, prema meni.

"Budna si." tiho šapne, a ja samo kimnem glavom, dok njegove ruke zauzimaju teritorij mog struka. Uzvratim mu zagrljaj, nježno kujući svoje ruke oko njegovog vrata.

"Znaš koliko si me bila zabrinula sa onim sinoć što si napisala. Cijelu noć nisam mogao spavati, mislio sam da će ti se nešto loše dogoditi. Par puta sam i dolazio, ali si ti spavala kao bebica i nisam te htio buditi." malo me zbuni njegova izjava.

"Zašto si brinuo? Pa pobogu, Henry, prošlo je to. Ne trebaš zbog toga razbijati glavu. Hajde, sad lezi tu i odspavaj, bit' ću ja odmah do tebe." brižno mu kažem, a on se promeškolji u zagrljaju mi te odmahne glavom.

"Neću, spavat' ću večeras. A i dug je dan, ima vremena. Sad idemo prošetati, može?" svidi mi se, ponovno, ideja koju on predloži, te samo potvrdno kimnem glavom.

"Samo dok se spremim i nađem nešto za obući." umiljato ga pogledam, na pristojan način tjeravši ga iz sobe.

"Dobro, dobro, idem, evo, odmah, gospođice." napriča se svega u par sekundi, a ja se ponosno nasmiješim.

"Brzo ću, obećavam." dobacim mu prije nego izađe iz sobe. Idemo na spremanje. Lijeno, ustanem se sa kreveta, te sitnim koračićima došetam do ormara. Odlučim se za opuštenu kombinaciju. Jedino na čemu se samoj sebi divim je to što ne trebam godinovat' ispred ormara u potrazi za nekom kombinacijom. Jednostavno, u sekundi, odlučim što ću i kako obući. Kao i sad.
Izvučem svoje najdraže, crno-bijele, na nekim koljenima moderno pocijepane hlače i stavim ih na krevet. Nakon njih, izvučem bijelu majicu bez rukava, te i nju položim na krevet.
Sa dna izvučem crne sandale, ujedno jedne od najdražih koje imam u svojoj skromnoj kolekciji odjeće i obuće. Uz to se odlučim za par modnih dodataka.
Kako nisam ljubitelj svijetlih boja, odlučim se za crne, četverokutne naušnice, na koje se veže po jedna perla na obe naušnice. Uz njih, obavezno, se odlučim za bijelu narukvicu sa kristalnim biserima.
Kako ne bih zaboravila telefon, uzmem i sitnu, crnu torbicu, u koju potrpam eos, telefon, novčanik i još par neophodnih sitnica. Eos, naravno, moj najdraži okus. Limun. Iako se nekima ne sviđa, meni je on ubjedljivo najdraži.
Za završnu dekoraciju svog izgleda, odlučim se za raspuštenu, počešljanu i prirodno valovitu kosu. Na oči stavim trunku maskare, i namažem usnice eosom.
Obučem već odlučenu kombinaciju, te se još jednom pogledam u ogledalo. Sve je savršeno i na svom mjestu. Nasmiješim se sama sebi, iz neke proste navike, te strčim niz stepenice, gdje me Henry ne čeka. Zar je to moguće, da sam se prije njega sredila? Mora da će snijeg pasti u prosincu/decembru.

"Idemo?" začujem ga iza sebe, a, kad mu začujem glas, kratko se nasmiješim.

"A samo što sam pomislila da sam se prije tebe sredila..." ostavim zadnje riječi da vise u zraku, dok izlazim iz kuće, a Henry, kao kakav kavalir, drži mi otvorena vrata.