Pogled koji se igra sa crnilom

#6

*Sutradan*

"Jesi li bolje? Možemo na suđenje?" zgadim se samoj sebi čim sam izrekla drugo pitanje, no to gađenje prođe, obzirom da sam bila duboko u sebi sretna što je svanuo taj dan. Dan suđenja.

"Možemo ići. Dobro sam." Uobičajeno odgovaranje po redoslijedu od zadnjeg ka prvom pitanju ponovno nastupi na snagu. No, dmah kad je završio odgovaranje na postavljena pitanja, jaukne.

"Znaš da možemo odgoditi to suđenje ako ti nije dobro? Ionako im je trebalo 4 godine da nas pozovu, danas ili sutra neće igrati veliku ulogu." pokušam sakriti razočaranje u glasu, kao i bijes, što donekle uspijem, ali naravno, Henry ne bi bio Henry da ne skonta što mi se krije u glasu.

"Ne treba, rekao sam ti, dobro sam." sa iskricama bijesa u glasu izgovori, na što ja samo slegnem ramenima. Stvarno mi nije do rasprave.

"Ako ti tako kažeš..." prije nego što sam uspjela izgovoriti drugi dio rečenice, spriječi me ulazak doktora na vrata.

"Henry Blat Munoz?" izgovorivši Henryjevo puno ime i prezime, sledila sam se. Nisam odavno čula nekoga da nam izgovara prezime, kamoli kad je Henry u pitanju.

"Taj sam." hladno odgovori, vidno odgurujući napad panike koji se pokušava tako vješto svojom ribarskom kukom okačiti o njega.

"Vi bi trebali otići najprije kod psihijatra. U bolnici više ne trebate ležati, slobodni ste, samo dođite svaki drugi dan na previjanje starih rana." službeno izgovorivši svo izlaganje koje je imao i ne čekajući Henryjev odgovor, kimnuo je glavom i napustio prostoriju, ostavljajući i mene i Henryja zbunjene u toj prokletoj sobi.

"Psihijatra? Šta kog vraga?" jedva složi smislene rečenice, na koje ja samo slegnem ramenima i lijevom rukom zamahnem, u smislu ovaj luđak ne zna šta priča.

"Pusti njega. Idemo?" ponudim mu ruku da se ustane, nakon što i sama stanem na svoje suviše slabe noge.

"Idemo." sa osmijehom na licu mi primi ruku, što uzvratim kratkim osmijehom, obzirom da me realnost spucala i nisam imala mjesta za razmišljanje o bilo čemu drugom što nije vezano za suđenje i za napad koji bih potencijalno mogla dobiti.

"Samo da sve što prije prođe..." šapnem za sebe, ali Henry kao radar koji radi 24 sata, začuje moj šapat i samo me pomiluje po glavi.

"Proći će brzo. Ne brini. Rekao sam ti, sve će biti u redu." kratak osmijeh mi ozari licem, no ubrzo ga smetnem, zbog ponovnog pritiska kojeg mi stvara pomisao na to što bi se sve moglo dogoditi.

(...)

"Hvala vam što ste došli. Molim tužitelje da sjednu tu." sudinica nam pokaže mjesto gdje ćemo Henry i ja sjesti. Samo 4-5 ljudi? Ovdje ima minimalno 20 lica. Isuse Kriste, koliko me grč u stomaku hvata. Samo diši, Alexis, samo diši. Najprije ima 5 sudija, za koje babe zdravlja će toliko sudija tu? I njih dvoje, čini 7 lica. Plus dva advokata, jedan za oca, drugi za majku - za takozvane roditelje. Dakle, 9 lica. 10 policajaca, čini 19 lica. Nisam puno promašila, 19 - 20, razlika nikakva. Nek' se netko pojavi i to će činiti 20 lica. Zašto kog vraga sad o tome razmišljam? Protresem glavom, u pokušaju tjeranja svakakvih glupih misli sa uma.

"Najprije pozivam Alexis Blat Munoz da stane pored mene i iskaže svoju stranu." ponovno ista sudinica se oglasi i naredi mi da SAMA stanem pored nje. Klinca graha, ne može to tako.

"Je l' ikako mogu sa ovog mjesta govoriti?" umiljato upitam, dok u sebi Boga molim da pristane. Ne bih nikako uspjela sa tog mjesta govoriti, ne.

"Zašto?" sasvim logično pitanje, da, samo što je to mene toliko isprovociralo...