Možda ipak ljubav.

Part 5- Mir za umorne duše

Navukla sam kapuljaču, trnci su me prolazili dok je vjetar milovao moje lice (više udarao šakama).

Lagano sam krenula prema jezeru, bilo je poprilično zima i jasno se vidi da se sprema nevrijeme. Na vrijeme ću se valjda vratit doma, no ništa mi ne može bit ako malo pokisnem. Osim moguće upale pluća, yolo.

Hodala sam prema jezeru. Nisam susretala puno ljudi. Kad je ovakvo vrijeme pičke su zatvorene u kućama. Meni je godilo malo sivog. Nekako mi paše uz raspoloženje.

Bio je već tamo. I nekako mi je odmah postalo za stupanj toplije.

"Hej" ovaj puta sam ga tiho pozdravila bez ikakvog prepadanja, prošli put to nije dobro završilo.

"Disi" Lagano se osmjehnuo, na licu mu se jasno očitavao umor.

Nisam ni ja puno bolje. Iako sam pokušavala malo zaspat nije mi uspjelo pa sam završila spremanjem kuće, pisanje zadaće.

Sjela sam kraj njega, samo smo šutili. Godilo mi je, nije bila neugodna tišina nego ona gdje opuštaš dušu. S nekim. I sve je odjednom lakše.

"Kako si?" Prekinuo je tišinu. No i njegov glas je bio jedna vrsta mira.

Kako sam? Pa, umorno. Iscrpljeno. Nisam fizički toliko izmorena koliko je zapravo duh umoran. Nemam volje. Zašto? Gomila odgovora na to pitanje. Jedan dovoljan? Ne.

"Dobro sam." Je bilo sve što sam mu odgovorila. Iako je duša vrištala sve suprotno od toga.

Pogledao me, proučavao mi je facu. Na čas se smrknuo.

"Nisi uopće dobro" Odmahnuo je glavom.

Pošto izgledam kao da me je netko istukao, nije bilo teško zaključit da nisam sasvim u redu.

"Umorna sam. A vidim i ti si dosta."

Obično bi se sad smijali, zajebavali. No sad smo nekako bezvoljni.
Možda je on samo umoran jer nije spavao ili nešto. Ali, iza mnogih 'umornih' faca ne stoji samo nedostatak sna, previše fizičkog umora.
Stoje veće priče, slomljeno srce i spuštene maske.

Samo je kimnuo glavom u znak potvrde.

Vjetar je naglo prošao kroz moje tijelo na što sam zadrhtala. Primjetivši to približio se i obgrlio me rukama, automatski pružajući osjećaj topline. Obično bi ovo smatrala glupim, no suviše se bolje tako osjećam i nemam snage micat se.

"Bolje?" Kako mi je bio vrlo blizu, njegov dah mi je pomazio uho šaljući trnce kroz tijelo.

Totalno hipnotizirana sam samo promrmljala 'mhm'.

"Očito će kiša" Rekao je gledajući gore u nebo.
Mjesec mu je osijavao lice, izgleda je još ljepše. Njegove plave oči su se caklile i jednostavno je izgledao sav idilično.

"Jesi od šećera pa se bojiš da se ne rastopiš" Pokušala sam se malo našaliti. Uspijela sam pošto se ubrzo pojavio osmijeh na njegovom licu. Odmah popraćen mojim.

"Pa ono, možda. Vidiš da sam sav sladak."

Osmijesi su nam bili umorni, no iskreni.

"Kako ti se sviđa u novoj školi?"

"Srednja ko srednja, klasika nema puno novih stvari, samo nova lica"

"Jel ti zapao kakav dečko za oko?" Lagano me trknuo laktom.

"Nije, ne zanima me to" odmahnula sam glavom.

"Kak to? Jesi možda homoseks...-' prekinula sam ga.

"Ne, ne, ne" mahala sam glavom. "Nije mi to prioritet pa ono ni ne gledam baš na to, sranje živo"

"Kako misliš sranje? Jesi se to opekla u ljubavi već?"

"Nisam ja, al mnogi oko mene jesu. Što znači da od toga ništa ne može dobro izaći. Kad tad te ta 'ljubav' zaboli, bolje se onda ne upuštati u to" Iskreno sam odgovorila.

"A istina. Bilo bi dobro kad bi bilo sve kao što je bilo davno. Kad su jedni drugima pokazivali djelima da im je stalo. Vjerujem da je prije bilo puno više ljubavi, bez obzira na prepreke sve. Sad je skroz svijet zahladio." gledao je gore u nebo i pričao "Mislim možda zvučim klišej"

"Ne,ne. Realno gledajući u pravu si."

Kad ga pogledaš, nebi očekivao da ima takvo mišljenje. Pomislio bi da je jedan od onih jebača kojima nije stalo do ničega i uživaju u mjenjaju cura svaki dan. Možda i je takav zapravo, možda se uklapa u ovo vrijeme kao da nema drugog izbora. Možda tupi neku spiku s tim pričama samo da zavede i odjebe. No, ja ne želim gradit na tim predrasudama mišljenje.
Ima neki opasan stav, vraški dobro izgleda, glas mu je hrapav, crte lica oštre. A oči? Centar univerzuma. Pogledaš mu u oči, duboko, i sve se one negativne predrasude obrišu. Vidim plahost, strah, izgubljenost. Sve što mi svi imamo. Ali krijemo što dublje iza očiju. Prema duši.

Osjetila sam kapljicu kiše kako mi je pala na obraz, rukavom sam je obrisala.

"Počinje." pogledala sam gore u njega a on gore u nebo.

"Da, bolje da krenemo." Ustali smo. Bilo mi je mrsko maknut se od njegovog toplog tijela te sam ga najrađe htjela povuć sebi i narediti 'tu budi i grij me'.

Otpratio me je do kuće, njegova je bila niže koju još ulicu kako je rekao. Kiša je lagano samo padala pa nismo puno pokisli, kapuljače su nas dodatno zaštitile.

"Vidimo se sutra De, bilo mi je lijepo večeras" Osmjehnuo se i na moje iznenađenje privukao u nježan zagrljaj. Prijateljsko.

"I meni Ton, lijepo spavaj" Krenula sam prema vratima.

"E De" Povikao je. Kao i ranije danas.
Okrenula sam se i upitno ga pogledala.

"Trebaš prijevoz za sutra u školu?"

"Ma ne trebaš ići ću busom"

"Inzistiram. 7:40 sam tu, kraj priče."

"Hvala ti" Osmjehnuo se te otišao.

Ušla sam u kuću u dnevnom me dočekala mama. Pretpostavljam da se maloprije vratila s posla.

"Gdje si ti bila??" Ni dobro večer, ništa.

"Šetala malo."

"Pa vidiš vrijeme vani? Oćeš se prehladit pa da moram s tobom po doktorima hodat?

Uvijek bi to rekla, teže joj pada da bi slučajno morala hodat samnom do doktora nego to da se ja loše osjećam.

Preokrenula sam očima samo i uputila se prema sobi gore izbjegavajući daljnje nabrajanje.

Nakon što sam još obavila sve što sam trebala, napokon sam legla u krevet. Navila si alarm i automatski utonula u san. Ni grmljavina koja je postajala sve jača mi nije smetala.

Puno kraći nastavak jer sam uistinu umorna. Ispričavam se.
Fun fact, jedan dio na početku ovog nastavka sam napisala kad sam sjedila uz jezero, povezanost s pričom možda hmm.