Lav Nikolajevič Tolstoj: Uskrsnuće

Prvi dio (XXXI-XL)

XXXI

Kad je zagromotala brava i Maslova bila puštena u ćeliju, svi se okrenuše njoj. Čak i crkvenjakova kći zastala časkom, pogledala onu što je ušla, digla obrve, ali nije ništa kazala, nego se odmah ushodala opet svojim velikim, odlučnim koracima. Korabljova zabode iglu u kruto platno i ispitljivo, preko naočari, upilji pogled u Maslovu.

- Ajaoh! Vratila si se. A ja sam sve mislila da će te osloboditi - izgovori svojim promuklim, krupnim, muškim glasom. - Jasno je, strpali su te.

Skine naočari i položi svoje šivanje na ljese do sebe.

- A ja sam, draga, sve razgovarala s teticom da će te možda odmah osloboditi. Kažu da se i to događa. Još ti i napoklanjaju novaca, već kakvo se vrijeme desi - započe odmah svojim pjevuckavim glasom stražarica. - A onamo, eto ti, na. Vidi se, nije se ispunilo što smo nagađale. Bog po svojemu, draga, vidi se - razvodila je bez prestanka svoj prijazni i zvučni govor.

- Zar su te već osudili? - zapita Fedosja samilosno nježno gledajući Maslovu svojim djetinjim, jasnoplavim očima i sve joj se naoko, mlado lice promijenilo kao da bi da zaplače.

Maslova nije ništa odgovarala, nego šuteći ode na svoje mjesto, drugo od kraja, do Korabljove, i sjedne na daske na ljesama.

- Nisi valjda ni jela - reče Fedosja, ustane i priđe Maslovoj.

Maslova ne odgovori, položi pecivo na uzglavlje i stane se razdijevati: skine prasnu haljinu i maramu s kuštrave crne kose i sjedne.

Grbava starica, koja se na drugom kraju ljesa igrala s mališanom, priđe također i stane pred Maslovu.

- C, c, c! - sažaljivo zamaše glavom i zapucketa jezikom.

Mali priđe također za staricom, razrogači oči, isprći u šilj gornju usnu i upilji oči u pecivo što je donijela Maslova. Kad je spazila sva ta sažaljiva lica nakon sveg onog što joj se zbilo danas, Maslova gotovo zaplače i zadršću joj usne. Ali je nastojala da se suzdrži i suzdržavala se sve donde dok nije pristupila starica i mališan. A kad je čula dobroćudno, sažaljivo pucketanje staričino, a glavno, kad se srela očima s mališanom koji je prebacio oči s peciva na nju, nije više mogla da se suzdrži. Sve joj lice zadršće i ona zarida.

- Govorila sam: najmi pravog branitelja - reći će Korabljova. - Šta je dakle, u progonstvo?

Maslova htjede da odgovori, ali nije mogla, nego ridajući izvadi iz peciva škatuljicu s cigaretama, na kojoj je bila naslikana rumena dama vrlo visoke frizure i grudi ogoljenih u trokut, te je dade Korabljovoj. Korabljova pogleda sliku, zaklima prijekorno glavom najviše zato što Maslova tako ludo troši novce, izvadi jednu cigaretu, zapali je na svjetiljci, potegne i zatim je pruži Maslovoj. Maslova nije prestajala da plače pa uzela pomamno da poteže redom i da ispušta dimove.

- Robija - izgovori jecajući.

- Ne boje se oni boga, gulikože, krvopijo, proklete - izgovori Korabljova. - Ni za što osudili djevojku.

U taj se mah razlegao grohot među ženama koje su bile ostale na prozorima. Smijala se i djevojčica i njen se sitni djetinji smijeh slijevao s promuklim i vriskavim smijehom odraslih. - Uznik na dvorištu bio je uradio nešto što je tako djelovalo na one što gledaju na prozore.

- Ah, pas obrijani! Šta on radi - progovori riđava i njišući se cijelim gojnim tijelom pritisne lice uz rešetku i počne da viče besmisleno nepristojne riječi.

- Baš je luda tikva! Šta je udarila u grohot! - reče Korabljova, zaklima glavom prema riđavoj i opet se obrati Maslovoj. - Je li mnogo godina?

- Četiri - odgovori Maslova i iz očiju joj poteknu tolike suze da je jedna kapnula na cigaretu.