Nora || Marko Rog

9.

Drhtavih ruku uzimam moj mobitel sa noćnog ormarića i otvaram već treću njegovu poruku za redom.

Ana, ne želim ti dosađivati ovoliko, ali molim te da mi se javiš. Moramo popričati. Znam, glupo je ovako nakon toliko mjeseci i znam da sam ja kriv, ali molim te. Barem da ti se ispričam. Ne želim ovako preko poruke. xx

Bacila sam mobitel na drugu stranu sobe i zaplakala. Danas je prva godišnjica Norine smrti, Marko se u zadnje vrijeme javlja sve češće i moj život postaje sve gori i gori. Pojavio se u kazalištu onaj dan kada sam imala predstavu. Sjedio je u prvom redu sa svojom obitelji. Taj dan mi je bio najgori dan ikada. Sve je išlo krivim putem. Od predstave do povratka kući. Dogodila se nesreća. U autu smo bili moj otac, brat i ja. Mama je tu večer ostala u bolnici jer je radila noćnu smjenu. Stajali smo na semaforima, a iz suprotne strane je dolazio kamion. Vozač je bio pijan i nije se zaustavljao. Udario je u nas, u moju stranu. Tata i brat su odlično. Živi su i zdravi. Hvala nebesima, ali ja sam dobila posljedice. Velike posljedice. Ostala sam nepokretna. Naravno, idem na terapije svaki dan, pomaže mi. Ima napretka, ali meni je sve gore. Zatvorena sam u sobi konstantno i još mi Marko uporno šalje poruke. Ne znam gdje sam, što da radim, život mi je sve gori i gori. Ili se barem meni tako čini. Pred svima sam jaka, ali kada sam sama, pucam u sebi.
Uzimam Norin dnevnik koji još uvijek pišem i otvaram ga.

"Hej Nora,
          opet sam dobila njegovu poruku. Zapravo već treću ovo jutro. Možda je vrijeme da prihvatim njegovu ispriku i da shvatim da sve ovo ti radiš tamo gore. Ovo je tvoj znak!
    Možda je to to.
Imam osjećaj da mi je život sve gori i gori i da nikada neću prohodati, a znam da hoću. Već polako hodam. Naravno uz pomoć ostalih. Vidi se da sam napredovala, a i uporna sam u tome. Želim se vratiti natrag na scenu, na pozornicu. Znaš da za to živim."

Otpuhnem i zatvorim dnevnik. Ne znam što bih joj rekla još uz sve to. Svaki dan joj isto pišem. Vjerujem da sam i njoj već dosadila, ali luda sam više. Ne znam što da radim. Čak mi ni modni časopisi, sve silne glumice i glumci nisu nešto posebno.

"Ana, da li ti treba nešto?" Mama mi pokuca na vrata i upita me.
"Samo da mi dodaš mobitel sa poda, molim te." Nasmiješim joj se. Uzme mobitel i stane. Vidjela je poruku. Slegnem ramenima i stavim glavu u dlanove.
"Oh dušo moja." Mama sjedne uz mene i zagrli me. "Budi pametna. Dobar je on. Daj mu još jednu priliku."
Pogledam je i samo kimnem glavom. Pričekam da izađe van i krenem pisati poruku. Prvu poruku od kako mi on piše.

Danas u 17 h kod mene. xx

× × × × ×

Hello!
Nije me bilo jako dugo, ali radila sam i nisam imala volje za pisanjem.
Sada sam tu i potrudit ću se da nastavci budu češće. :)