Nora || Marko Rog

10.

"Oh moja Nora,

            grozno mi je što te ne mogu sada nazvati i reći ti kako Marko dolazi kroz desetak minuta ovdje kod mene. Da, napokon sam odlučila - više uz mamine riječi, da mu oprostim. Da razgovaram s njime. Da napokon saznam zašto je otišao od mene. Drži mi fige, stara moja. Ovo si sigurno ti sve zakuhala tamo gore. Idem sada, čujem zvono na vratima. Obećajem ti da čim on ode, pišem ti sve!

Volim te,
Tvoja najdraža Ana!"

Čim sam zatvorila dnevnik, ugledala sam najljepše biće na Svijetu. Marko Rog,  stajao je na vratima moje sobe sa najljepšim plišancem ikada i sa bijelom ružom. Znam zašto bijela ruža. Prije, svaki put kad bi dolazio kod mene, nosio bi mi bijelu ružu. Moju najdražu. Odložila sam dnevnik na noćni ormarić i vratila pogled na njega.

"Hej, mogu li ući?" Prvi je progovorio. Kimnula glavom i ušao je. Zatvorio je vrata sobe i došetao do moga kreveta i mene. Sjeo je i pružio mi plišanca.
"Ovo je za tebe, Ana. Nadam se da će ti praviti odlično društvo." Nasmijala sam se i odmahnula glavom. Ne mogu vjerovati da je ovdje nakon toliko vremena.
"Hvala ti, Marko. Predivan je!" Napokon sam progovorila. Pogledala sam ga i suzdržavala nalet suza koje su se počela nakupljati.
"Bože moj, nemaš pojma koliko si mi falila." Izgovorio je i samo me zagrlio. A ja? Zaplakala sam kao klinka od 5 godina koja nije dobila što je htjela. Ja jesam. Dobila sam njegov povratak. Nadam se za uvijek.  "Šš, ne plači. Molim te. Boli me vidjeti te ovakvu." Zagrlio me još jače i poljubio u tjeme.
"Oprosti mi, ne znam što mi je. Znam samo da si i ti meni falio, previše u zadnje vrijeme." Odmaknem se iz njegovog zagrljaja i pomaknem se na drugi stranu kreveta - uz još uvijek njegovu pomoć, kako bi se on mogao smjestiti kao nekada pokraj mene. Prvih nekoliko trenutaka smo bili u tišini. Ne onoj neugodnoj. Ni on, a ni ja nismo znali što reći. Od kuda početi.
"Možda bi bilo vrijeme da ti kažem zašto me nije bilo, ha?" Nasmijala sam se i kimnula glavom.
"Možda."
"Bio sam budala. Mislio sam kako sam ti samo smetnja u životu. Izgubila si najbolju prijateljicu. Nisam razumio tu bol. Nikada mi se to nije dogodilo i ne želim da uopće razmišljam o tome. Otišao sam jer sam mislio da me ne trebaš više i da ti samo dosađujem. Da sam bio pametan, razgovarao bih s tobom o tome, ali ..."
"Nisi bio pametan i bio si budala. Istina, da." Pogledao sam u nju i nasmijao se. Znala je točno što sam htio reći.
"Oprosti mi još jednom. Stvarno ne znam kako sam izdržao bez tebe. Falila si mi nenormalno. A kada sam napokon skupio hrabrosti i nazvao te, nisam dobio odgovor. Shvatio sam da je bilo kasno." Uhvatila sam ga pod ruku i naslonila svoju glavu na njegovo rame.
"Oprostila sam ti odavno. I ti si meni nedostajao. Previše, Marko!" Rekla sam mu i napokon se osjećala presretno u životu. Baš kao i kad je Nora bila među nama. Pogledala sam kroz krovni prozor koji je bio iznad nas i namignula joj. Znam da nas promatra i da se smiješka tamo gore, vjerojatno već sve zna. Ali ja ću joj svejedno prepričati ovaj događaj i reći joj moje događaje.

×××××

Oh look who is back!
Hello my dear peeps. Kak ste? Ja sam vrlo dobro, hvala na pitanju. Nastavak je napoookon ovdje nakon tko zna koliko.
I hope u like it. Love ya!  :)