"Vjerujem ti i volim te Layla! Šta je bitnije od toga!?"-mladić u srednjih dvadesetima je vikao na smeđokosu djevojku, pokušavajući nadjačati glasan zvuk oluje u kojoj su stajali.
"Ne bi mi trebao vjerovati, to je greška. Ja sam greška. Žao mi je H...
Ležala je u svom krevetu. Prošlo je nekih 20 minuta od kako je došla kući. Savjest ju je izjedala iznutra.
Ponovo si pobjegla.
Glasovi su odjekivali u njenoj glavi i samo pogoršavali stanje. Osjećala se bespomoćno. Nije smjela dozvoliti da se neko veže za nju, niti ona za nekoga. To joj je samo otežavalo situaciju.
Šta ako je Ultra saznala za njih? Šta ako su sada u opasnosti? Šta ako?
Pitanja su ju uništavala. Nije se mogla smiriti, osjećala se čudno. Odmah je pomislila da su oni u opasnosti. Hitro je ustala iz kreveta, uzela ogledalo sa noćnog ormarića, sjela na krevet, te se skoncentrisala. Njen dar joj je omogućavao mnogo toga, osim vizija koje su dolazile kao upozorenje. Svojom voljom, mogla je vidjeti nečiju budućnost ili svoju, ako je željela. Mogla je vidjeti i trenutačno stanje osobe, gdje se nalazi. Njen dar je direktno povezan sa prirodom i od malena je učila da radi u skladu s prirodom, da ne ruši njena pravila. To je i radila, iako, nije kao da je imala izbora.
Njene misli su bile usmjerene na njeno društvo, a pogled čvrsto prikovan za ogledalo. Odjednom, kao vodeni vir, ogledalo joj je prikazivalo njeno društvo koje se odlično zabavljalo. Na trenutak se zagledala u njihove osmijehe. Izgubila je koncentraciju i ogledalo je odjednom ponovo prikazivalo njeno lice, kao da se ništa nije desilo.
"Dovraga"- spustila je ogledalo i ustala sa kreveta. Iz garderobe je izvukla par komada odjeće i na brzinu se obukla
Oops! Questa immagine non segue le nostre linee guida sui contenuti. Per continuare la pubblicazione, provare a rimuoverlo o caricare un altro.
Vani nije bilo toplo, ali ni hladno, baš onako bezveze. Kosu je svezala u rep, mobitel stavila u džep jakne i krenula. Spustila se u prizemlje, pokupila ključeve od auta i na izlasku zaključala kuću. Ušla je u auto te se uputila ka javnoj biblioteci. Znala je da je misli neće ostaviti na miru ako ne sazna bar nešto. Na internetu nije našla apsolutno ništa što bi joj značilo. Nadala se da će, možda, biblioteka biti bar neki pogodak. Vozila se nekih 5 minuta do biblioteke. Parkirala se ispred, te duboko uzdahnula. Polagala je velike nade u knjige.
"Knjige, nemojte me sada iznevjeriti. Pokažite koliko ste vrijednije od tehnologije"
Pričala je sama sa sobom dok je hodala ka biblioteci. Ušla je unutra i odmah ju je zapahnuo specifičan miris knjiga. Nije željela stupati u kontakt sa bibliotekarkom, pa se brzo izgubila u ogromnim policama knjiga. Nije imala određenu knjigu ili pisca, niti bilo šta što će joj bar malo olakšati potragu. Ipak nije htjela odustati. Znala je da njena vizija mora značiti nešto. Bila je sigurna da negdje postoji objašnjenje.
Jedna knjiga.
Druga knjiga.
Treća knjiga.
Četvrta knjiga.
Peta knjiga.
I tako u nedogled. Prestala je brojati nakon sedme knjige. Nije našla ništa što bi joj pomoglo. Bibliotekarka joj je predlagala pomoć, ali je ljubazno odbila.
Nakon nekoliko sati traženja, sjela je na pod između silnih polica, umorna. Puhnula je frustrirano.
"Zar je toliko teško pronaći glupu knjigu?"
Rekla je više sama za sebe. Lagano je ustala sa poda, tresla prašinu sa sebe. Sagnula se da otrese hlače, te je pogledom zraknula malu knjižicu, poprilično debelu, za svoju veličinu. Izgledala je kao debela slikovnica. Uzela ju je pažljivo. 'Tumačenje snova'. Pisac knjige nije bio naveden. Slegnula je ramenima i otvorila knjigu. Slova su bila sitna, ali uredna. Pogledala je nekoliko stranica, koje su objašnjavale značenje svakakvih riječi, snova, čudnih događaja.
"Ko sanja ovakve stvari?"
Nasmijala se nekim poglavljima.
Upita neko ko vidi budućnost.
Njen osmijeh ispari i preokrene očima na komentar koji je sama sebi dala. Zatvori knjigu i krene ka stolu bibliotekarke. Trebalo joj je par minuta, jer je otišla u posljednji dio biblioteke.
"Oh, znači našli ste šta ste tražili?"
Crnokosa bibliotekarka se nasmiješila, dok je zapisivala nešto u veliku knjigu, koja je ličila na školski dnevnik.
"Vidjet ćemo još"
Layla se nasmiješila, pokupila knjigu i izašla iz biblioteke. Noć se već polako počela spuštati. Duboko je udisala sviježi zrak. Dobro, ne baš tako svijež. Ipak je to New York, ali je bio dosta bolji, od onoga u biblioteci.
Ušla je u auto, međutim nije ga upalila. Ostavila je knjigu na suvozačko sjedište i par minuta gledala u nju.
"Dakle, Tumačenje snova, ha? Sve vrijeme sam koristila pogrešnu strategiju. Hm."
Pričala je sama sa knjigom kao da je živo biće.
Nije joj se išlo kući uopšte, pa je ukucala dobro poznat broj.
"Hej, Lay. Jesi bolje?"- javio se dobro poznati glas.
"Jesam. Zapravo, pridružiti ću vam se. Gdje ste sada?"- upalila je auto.
"Odustali smo od bioskopa. I dobili smo društvo, moraš doći. Čekat ćemo te u parku, uredu?"- Jennete se činila jako uzbuđenom, pa je predpostavila da se to 'društvo' sastoji od muškaraca.
"To je savršeno. Jako sam blizu, vidimo se. Pusa"- napravila je zvuk poljupca i prekinula nakon što je Jenny učinila istu stvar. Nije joj trebalo dugo do parka. Nalazila se samo par ulica dalje od dogovorenog mjesta.
Prije nego je izašla iz auta, knjigu je sakrila u ladici koja se nalazila odmah ispod volana. Izašla je iz auta, te ubrzala korak odmah nakon što je čula zvuk zaključavanja auta. Nisu joj rekli gdje tačno će biti u parku, ali je predpostavila da se nalaze na klupi kod mosta. Uvijek su se tu nalazili kada im je bilo dosadno ili kada žele razmisliti o svemu.
Park je bio tih, što je Layli potpuno odgovaralo.
E, ovo je čist i svjež zrak.
Vidjela ih je na klupi,i krenula preko mosta. Samo što je stala na most, čula Cloda.
"Ly, požuri!"- nije mu ništa odgovorila, već mu uputila kratki osmijeh. Primjetila je dva, njoj nepoznata, dečka. Pretpostavila je da su oni 'novo društvo' o kome je Jenny pričala.
