Dragocjeni Biseri

1. poglavlje

Sofia P. O. V

Sjedim na krevetu svoje malene sobice sa najobicnijim bijelim zidovima.
Crtkaram u svojoj tekici.
~Nakon petnaestak minuta~
- Sofia! Cujem meni dobro poznat glas kako me doziva.
Glas moje majke.
- Dolazim! Povicem i brzinon svjetlosti sidem sivim vanjskim stepenicama do kuhinje.
Stanem ispred posve niske zenice plave kose i krupnih plavih ociju, bas onakvih kakve sam ja imala.
- Sofia! Iz misli me prekine doziv moga imena koji je iz nje dopirao.
- Da majko?
- Morat ces otici do trgovine. Rece i da mi popis stvari koje trebam kupiti te novac.
Uzimam sve to i krecem do trgovine koja je bila udaljena samo par koraka od moje kuce.

***

Uzela sam sve potrebno , odnila to majci i odlucila malo prosetati.
Sjela sam skroz na kraj parka pored potocica oko kojega je prekrasna priroda bila posuta jesenjskim liscem, bas kao i citav park.
Sve je bilo mirno i tiho, jedino se mogao cuti zubor potocica, lagani povjetarac koji igra granama gotovo praznog drveca te pokoja malena pticica.
Ali kazu da se vrijeme brzo mijenja.
Pa u pravu su.
Postajalo je sve mracnije a uz to i sve hladnije.
Takoder je pocela sipati kisa.
Jos sam ostala sjediti na klupi. Bilo je lijepo osjetiti  kisne kapljice  kako ti padaju po kosi i obrazima.
Ipak, nakon samosat vremena je iz ugodne kisice nastao pljusak pracen gromovima i munjama koje su pocele bez milosti parati nebo.
Ustajem sa klupe i pocmem juriti od potoka poput ludakinje koja bas ovoga trena bjezi iz ludnice.
Stigla sam skoro do ulice u kojoj sam se zabila u neku djevojku koja je za bonus mojom krivicom zavrsila u ogromnoj lokvi vode.
Ustala je i pogledala me svojim zelenkasto plavim ocima na kojima se jasno vidjelo da je ljuta.
- Dobro pogledaj sto si napravila! Zar je toliko tesko gledati gdje trcis?! Vikala je dok sam ja pokusavala doci do rijeci.
- Oprosti...tako sam smotana...Posramljeno se ispricam kada napokon uspijevam nesto progovoriti.
Ona samo drsko uzdahne i produzi.
Sto je sa ovom djevojkom? Zar joj nitko nikada nije rekao sto znaci rijec oprosti?
Mnoga pitanja su mi se motala po glavi, ali se nisam imala vremena s njom zamarati jer sam bila mokra do koze.
Nastavim trcati.
Napokon sam stigla kuci.
- Dobro Sofia gdje si do sada? Upita majka pomalo uzrujano.
- Ah! Ne pitaj nista. Uzvratim, ona mi uputi blag osmijeh.
- Dobro draga moja idi se presvuci i dodi vecerati.
Rece i ja odem u sobu.
Skidam svu mokru odjecu i oblacim svoju pufastu     i toplu pidzamu boje breskve.
Silazim ponovno u kuhinju da veceram.
Za stolom su sjedile moja majka , teta Veronika i njena susjeda po imenu Lidia.
Da. Vjerojatno se pitate gdje je otac u svemu tome. Pa moji roditelji su vec odavno rastavljeni.
Ali nista mi nije nedostajalo.
Majka i ja smo vodile jedan lijep i miran zivot. Odlicno se slazemo.
Ona ubrzo posluzuje veceru na tol. Tako sam i mislila.
Teta i gospoda Lidia su povane na veceru. To je cesta pojava u kuci.
Ipak , nije mi to niti najmanje smetalo.
Na brzinu sam vecerala . Sjedila sam sa njima za stolom otprilike pola sata te sam ustala i otisla u svoj mali raj, dok su one tri brbljale.
Uzela sam mobitel i slusalice. Upalila neku laganu muziku bacila se na krevet u lezeci polozaj te sklopila oci, osjetivsi kako tonem u san.