Dragocjeni Biseri

3. Poglavlje

Anabel P. O. V

Nalazim se ispred svoje kuce. Sjedim na malenom kamenom zidicu.
Gledam u more koje se nalazilo odmah preko puta.
Uzimam premen svoje neravne, guste kose koja doseze do ramena.
Pravim bezveznu pletenicu od dosade , koja postaje nepodnosljiva.
Uz sve to takoder cekam Antonia, Viktora i Camerona.
Inace, Cameron je moj brat koji je od mene mladi tocno godinu dana.
Izgledao je slatko i sasavo sa smedkastom kosicom i plavim ocima.
A sads Viktor i Antonio. 
To su nasa dva prijatelja. 
Poznajemo se dvije-tri godine.
Dok se tako ubijam od dosade u razmisljanju, primijetim onu nespretnjakovicku.
Krenem je dozvati , ali ne mogu joj se sjetiti imena.
Kako li se ono zove...?
Znam da je nesto sa S. 
Uskoro se ipak sjetim njenog imena.
- Sofia! Zovnem je , a ona se okrene i zacudeno me pogleda.
- Dodi! Zovnem je jos jednom, a ona dode do mene i sjedne.

Sofia P. O. V

Setam uz obalu mora i odjednom cujem kako netko povikuje moje ime.
Okrenem se. To je bila Anabel.
- Dodi! 
Vikne jos jednom uz malen osmijeh i ja dodem do nje.
Sjela sam na taj zidic u njenoj blizini. Pretpostavljam da ovdje negdje zivi.
Ali nisam htjela mnogo propitkivati.
Zapocinjemo bezvezni razgovor.
Ubrzo vidim tri decka kako dolaze.
Dva plavooka , samo sto je jedan imao smedu kosu, a onaj drugi plavu te onaj treci smedkasto-zelenih ociju.
Anabel ustane. Bilo je ocito da ih poznaje.
Pogledam u nju pa u njih.
- Decki ovo je Sofia. Sofia ovo su Antonio, Viktor i Cameron. Cameron je moj budalasti brat , a Viktor i Antonio su nasa dva takoder budalasta prijatelja.
Anabel ih saljivo predstavi na sto meni dode da se nasmijem ali se uspijem suzdrzati.
- Drago mi je. Kratko i jasno uzvratim.
- I nama je takoder drago. Uzvrate svi troje u jedan glas te se nasmijese u sto se na mome licu takoder nakon nekog vremena pojavi osmijeh.