REVENGE

I'm Harold..you?

5 dio

Plakala sam. Nikad nisam bila toliko uvrijeđena, a pogotovo ne od strane vlastitog oca. Ne razumijete vi mene. Ponasam se kao razmazeno deriste, aa?  Nisam  to mogla prihvatiti, nisam mogla prihvatiti da neko samo tako ušeta u moj zivot i zauzme mjesto moje majke. Ustvari, ona nikad ne bi mogla biti moja mama.  Nego.. stvar je u Abetu.  Kako ju je mogao tako brzo zaboraviti, preboliti, on me najvise povrijedio. Tako sam usamljena.  U ovom trenutku bi voljela nekoga zagrliti, izjadati mu se. Voljela bi da je Jessy sada ovdje. Ona..pomogla bi mi, njeni savjeti, blage njezne, smirujuce rijeci, pomagale su svima kojima je trebala pomoc, ali vise nije u stanju, jer je nema, jako mi nedostaje... Voljela bi joj leci u krilo, ispricati sve, sve sto me muci, izjadati joj se, ona bi mi pomogla, sigurna sam. -Suze su mi potekle niz hladno lice, slijevajuci se sve do vrata-.  Ne volim pokazivati svoja osjecanja, ni kada sam bila mala nisam to volila, jednostavno me bilo strah, sto ce ljudi misliti, sto ce reci, da li ce to upotrijebiti protiv mene. Nisam volila pokazivati svoje slabosti i mane, na sve nacine sam ih pokusavala sakrititi, pokazivala sam samo ono najbolje od sebe, davala najbolje od sebe, borila se.. Ali dođe vrijeme kada moras, kada jednostavno moras izbaciti sve iz sebe, to vrsi tako jak, tako nepodnosljiv pritisak, da se jednostavno moras nekome povjeriti i izbactiti sve lose iz sebe. Ali u tom trenutku nije bilo nikoga, bila sam potpuno sama.. 

Vrisnula bi kad god bi čula neki šum.  Ugledala sam nekoga kako sjedi na klupi u parku. Bilo me je strah. Vec se bilo smracilo, tako da od mraka nisam nista uocavala ispred sebe. Nisam mogla razluciti je li to bio muskarac, zena, je li to neki manijak, luđak, ili je to samo neki beskucnik, kome je klupa posluzila kao sigurno rjesenje za prespavati. Uplasila sam se, morala sam proci kraj njega, nije mi bilo druge.  Ovaj grad je pun manijaka, koji nocu vrebaju da na naiđe neka sama, nezašticena cura, da bi je napali, ukrali, silovali, i ko zna sta jos. Sama pomisao na to i vec mi se strah uvlacio sve dublje i dublje u moje kosti.  Ali skupila sam hrabrosti i krenula. Well, kao sto sam i mislila, taj tip me primijetio i uzeo za ruku. Vrisnula sam, i sva u strahu okrenula da vidim ko je.

ON: " Jeste li dobro, trebali vam pomoc"?

Polako sam se okrenula, spremajuci se da pobjegnem ako napravi bilo koji krivi potez. Ali.. na moje iznenađenje bio je to onaj momak iz parka danas. Svi su me osjecaji opkolili odjednom. Strah, koji jos uvijek nije prošao, uzbuđenost, iznenađenost ali prije svega.. radost. Moram priznati da sam bila sretna sto ga ponovo vidim. Ne znam zasto, ali on.. u meni je izazivao uzburkane osjecaje, srce mi je lupalo ko' ludo, ubrazano sam disala, pomalo sam drhtala, ne iz straha, ne znam ni ja zasto, ne mogu vam to opisati. Uvijek sam mogla definisati svoje osjecaje, ali ovaj put..ne.. nisam sigurna, ali mislim da znam sta je.. kao i vi, sigurna sam.

JA: "Da, da, dobro sam, zasto ne bi bila, dobro sam" (uzbuđeno, ne znajuci sta govorim, drhtavim glasom) Bilo je to toliko glupo od mene, sva otekla od placa, uostalom suze su mi se jos uvijek slijevale niz lice,, rekla sam da sam dobro, mislim stvarno, mora biti totalni levat da povjeruje u to.

ON: " U redu, ali, ne bih se bas složio s vama, izgledate loše, izvolite sjesti, molim vas"

AAh, bio je toliko pazljiv, taj glas, taj njezni glas, moj Boze, kakvi leptirici, u stomaku kao da mi je krdo slonova.  

JA: "Ma dobro sam ja, ali, sjest cu malo, onako samo radi odmora od hodanja" Opet glupo od mene, ali sta cu u tom trenutku sam samo htjela sjesti pored njega, blizu, osjetiti njegovu toplinu, (jer inace bilo mi je jako hladno, sorry ako ugrozavam romnaticne trenutke)

Dao mi je maramicu. Uzela sam i obrisala suze, omg nos mi je bio pun nepotrebnih sastojaka (znate na sta mislim) ali nisam mogla ispuhati nos pred njim, to totalno nije cool

ON" Usput, ja sam Harold"

JA: "Perrie, drago mi je"

I tako gledala sam ga nekoliko minuta, onako sva blijeda od hladnoce, bila sam sigurna da mi se nos crvenio, gledala sam ga ko' budala( izvinjavam se na losem poredjenju) ali jednostavno nisam se mogla opisati u tom trenutku.

JA:" Ja, zbilja moram ici, doma me cekaju (sigurno) , pa hvala ti Harolde"

ON" Ako zelite mogu vas otpratiti kuci"

Jao bio je toliko pazljiv, ali zar ne bi bilo preocito da dozvolim jednom strancu da me otprati kuci, dap mislim da bi.

JA"Ma ne, nema potreba, mogu ja sama, jos jednom hvala.

ON: "Kako zelis, onda, bok"

"Bok", bilo mi je zao sto moram ici, bila sam sigurna da ga vise necu vidjeti.