Shadows of the Apocalypse

4. dio

SERENA: Ja i Sarah smo se razdvojile. Razdvojile se naše priče, a s njima i naše prijateljstvo. Već  nekoliko mjeseci nismo progovorile ni riječi. Ljuta sam, na sebe, na nju. Možda misli da sam je zaboravila, da sam našla nove prijatelje i da sam zaboravila stvari u koje smo skupa vjerovale. Da, našla sam nove prijatelje, tonu njih, ali zaboraviti nju, to je nemoguće.
Vijesti su došle do Amerike to jeste do mene, pa onda i do čitavog svijeta. Kako su dani prolazili, sve je bilo jasnije. Bilo je jasnije da se više ne radi o običnoj gripi. Planetom je počeo hodati virus čija se epidemija brzo širila. Strah je ušao u kosti svima. Uzbuna je bila u čitavom svijetu. Moji roditelji, kako sam mogla predpostaviti i dalje nisu vjerovali da je to nešto toliko opasno. Riječi su inače bile: "To je običan virus, ne treba se toliko uznemiravati", ali ipak im se vidio odraz straha u očima. Žudila sam za tim da ovo podijelim sa Sarah i napokon sam smogla hrabrosti, ali izgleda da je vijest prije došla do nje. Mobitel je zazvonio. Ne mogu opisati osjećaje u tom trenutku. Sreća i iznenađenost su se spojile.. "Halo?", rekla sam drhtavim glasom, a prva rečenica koja je uslijedila je bila: "Serena, šta se ovo dešava.."? I tu je stala, nije završila rečenicu, ali nije bilo ni potrebno, osjetila sam kako plače, kako ona uvijek plače, tiho i nečujno. Nisam znala šta da kažem, a morala sam nešto progovoriti, znam da će joj biti lakše, pa sam tihim i nesigurnim glasom odgovorila: "Počelo je, Sarah.." Bilo je nestvarno, čak i za izgovoriti. "Znam vidjela sam ga Serena, danas na groblju, nemoguće je za opisati, bio je krvav i blijed i..." Njen glas je drhtao više nego ikada. Sledila sam se od straha. Vjerujem joj, zaklele smo se da ćemo jedna drugoj uvijek vjerovati. Gotovo je, borba za opstanak neće biti nimalo laka. Izgubila sam se u mislima, kao i Sarah vjerovatno. Trznula sam se kad je mama naglo ušla u sobu.

SARAH: Bio je utorak neki i kao obično završila sam sa školom i sjela na bus. Sjela sam na predzadnje sjedalo do prozora. To je obično bilo moje i Serenino mjesto. Sjela sam tu sama, obično mi se neko pridruži ili ja zovem nekoga da pričamo. Ovaj put nisam željela nikoga. Gledala sam kroz prozor dok su ostali pokazivali karte. Čak sam mahinalno stavila svoju torbu na drugo sjedalo, tako da niko i nije mogao sjesti kraj mene. Bili smo na sredini puta, u blizini je bilo neko groblje na koje nikada nisam obraćala pažnju. Ovaj put sam pogledala, iz dosade, sa slušalicama u ušima, na redu je bila pjesma Car radio, od grupe Twenty one pilots, najjača grupa. Tad sam ga prvi put vidjela. Hodao je polako, vukao se baš kao iz naših priča. Bio je krvav oko usta i cijela desna ruka mu je bila u krvi. Bio je kao struhnut ali ne u potpunosti, još je izgledao kao čovjek. Blijed, u poderanoj odjeći, nije imao jedne cipele na nozi, druga se vukla kao... Nisam znala šta da radim,  u trenutku sam iščupala slušalice iz ušiju. Bio je to trenutak koji nikada neću zaboraviti. Bili smo baš na semaforu, crveno svjetlo. Prvo sam ga vidjela samo sa leđa, ali baš u trenutku kada smo stali, okrenuo se. Nije se okrenuo baš prema nama, prema meni, već prema iznenadnom alarmu jednog auta koje je bilo parkirano uz cestu. Alarm je bio toliko glasan da sam se i ja okrenula iako sam bila unutra. Auta su prolazila, mi smo stajali. Vidjela sam mu lice. Bilo je takvo, baš kao iz priča i naših opisa. Hodao je tako, vukao se tako, zubi i usta su mu bili takvi, kao iz priča. Kad bih samo mogla zaboraviti. To je bio trenutak kada sam stvarno shvatila šta je u pitanju. Počelo je. Sada tek ispoljava svoj virus, ali, kasnije, još samo malo... Uznemirila sam se, počela gledati oko sebe, jače disati, i mislim da sam čak naglas rekla "To je to". Ustala sam, krenula kroz dugi autobus prema vozaču.. Prema izlazu. Na pola autobusa sam provirila kroz prozor, bio je bliže. Pogledala sam okolo, djeca, momci, cure bili su umorni i svi zamalo što nisu zaspali. Tada se nešto u meni probudilo, krv je došla u prste, koža mi je vrištala. Krenula sam govoriti malo tiše, "Kreni". Poslije toga malo jače "Kreni!". Niko me nije doživljavao. "Daj kreni!", proderala sam se. Svi su se razbudili i bili u fazonu "Šta joj je?!" Upalilo se zeleno svjetlo. Ostala sam na pola autobusa dršćući. Usta su mi bila otvorena i čulo se podrhtavanje iz mog disanja. Uhvatila sam se za glavu i počela čupati, vratila sam se na mjesto. Svi su buljili u mene, ali kao da me briga.  Onda sam mislila u sebi sa blagim smiješkom "Šta smo uradili da nam bude ovako. Šta će biti od vas, vas tu što sjedite, šta će biti od mene.." Gledala sam u prijatelje dok sam razmišljala. Nemoguće je za opisati. Na zadnjoj stanici sam izašla sa strahom. Nisam bila sigurna da li mogu slobodno hodati, hoće li naići još jedan, ima li ih tu, da li su oko mene? Šta me čeka kod kuće? Da li je stvarno gotovo? Da li od sada  počinje samo borba za opstanak i borba za život? Je li mi se to samo pričinilo? Počela sam luditi, pitati se zar sam toliko luda da mi se to pričini.. Ma ne.. Vidjela sam ga stvarno. Jedva sam izašla iz onog prokletog autobusa, sa mislima da će svi koje sada vidim, ubrzo biti mrtvi, žalila sam čak i onog vozača koji mi nije ništa ni značio jer, znam šta ga čeka. Možda će već sutra neki biti mrtvi. Zbog toga mi je bilo žao ljudi, nevinih ljudi, koji ne znaju šta se dešava, ne znaju šta se sprema. U trenutku kada sam izlazila iz busa na radiju se začula vijest "Virus je izazvao razna pitanja. Ne trebate se mnogo uznemiravati oko ove gripe, samo vam preporučujemo da ostanete u svojim kućama, ne puštajte djecu napolje..." Izašla sam. Do kuće sam bila prestravljena, samo sam čekala kad će izaći i zgrabiti me. Došla sam do dvorišta, potrčala prema vratima, brzo zgrabila ključ iz torbe i pokušala što brže otvoriti vrata. Ruke su mi se tresle, okretala sam se neprestano da vidim da li ima ikoga. Uzela sam ključ i od sve te nervoze mi je ispao. Digla sam ga i napokon stavila u bravu, otključala vrata i zalupila ih za sobom. "U kući sam, na sigurnom", bilo je prvo što sam rekla dok sam istom brzinom zaključavala vrata. Naslonila sam se na zid odpuhujući sav strah. Ugledala sam nož koji je bio tu u voću i mislila da će moći poslužiti za prvu pomoć. Ne znam odakle je to došlo. Sjetila sam se da nemam šta tu raditi sama. Sama sam, moji su napolju, izloženi opasnosti a da to i ne znaju. Znala sam da mi niko neće vjerovati ako ih nazovem i kažem "Hej, morate doći kući! Vidjela sam nešto što je početak propasti svijeta! Morate doći da ne bi bili mrtvi!" Sjetila sam se jedne osobe. "Serena! Serena će sigurno vjerovati! Moram je nazvati!" Dok sam došla do telefona (malo sam ga teže našla jer mi je iz ruku sve ispadalo), stalno sam ponavljala "Serena, vjerovat će. Ma povjerovat će mi ona sigurno.." Više nisam gledala na to imam li hrabrosti da je nazovem, nisam gledala hoće li se ljutiti ili biti sretna. Gledala sam samo na to da mi neko povjeruje šta sam vidjela i da ovaj strah mogu podijeliti sa nekim. Nazvala sam je sva preplašena od onog što se dešava napolju. Taj nož, nož je bio kraj mene, osjećala sam se sigurnijom. U jednom trenutku sam ga uzela, stisnula tako jako kao da svu bol ispoljavam na njemu, počela sam plakati. "Halo", javila se Serena. Osjetila sam jednu vrstu tuge u njenom glasu, neku preplašenost. Bio je to početak svega.