Shadows of the Apocalypse

5. dio

SERENA: Poslije kratkog razgovora sa Sarah, već sam rekla, mama je ušla u sobu, a ja naglo prekinula poziv. Mislila sam Sarah kasnije nazvati da mi ispriča sve. Kako je bilo kada je ona prvi put čula za virus? Šta je osjećala? Da li se boji? To mi je bilo najvažnije. I ja sam se bojala ali sam uvijek gledala da smirim Sarah kada se prepadne, a tek onda sebe. Mama je naglo ušla i zabrinuto sjela na krevet. Ja, još pod uticajem Sarahine priče, tresem se. Pokušavam doći sebi i smiriti se da mama ne primijeti. Uslijedila je ozbiljna priča. "Serena, čula si za ovaj virus u svijetu? Znam da svi govore da nije ništa ozbiljno ali mi se ipak brinemo. Ti se ne trebaš brinuti, nećeš ga imati ako ne budeš izlazila iz kuće. Zato nećeš ići u školu, zvala sam ravnatelja i kaže da je sasvim uredu dok se ovo sve ne smiri. OK?". Suzdržavala sam se da mi veliki osmijeh na licu ne zaigra jer, pa oni na neki način shvataju. Odgovorila sam joj: "Dobro, ti za mene ne brini. I ti se trebaš čuvati. Ozbiljno mama, čuvaj se". Tada sam je poljubila. Došao mi je osjećaj kao da je mogu ubrzo izgubiti. Ne bih da ga više ikada osjetim. Ikada. Izlazeći iz sobe mama je usput spomenula: "I da, zaboravila sam ti reći, idemo ovu sedmicu malo u Vancouver, u naš stan, jer ipak je to manji grad da se malo odmorimo od ovih vijesti i ove čitave uzbune. Vidjet ćeš i Sarah..", nisam znala šta da odgovorim, brzo sam ustala i zagrlila ju. "Hvala ti", skoro sam vrisnula. U trenutku sam zaboravila i na apokalipsu i na smak svijeta. Misli su mi odlutale u budućnost, razmišljala sam o susretu sa Sarah. Moram reći roditeljima šta se bliži, šta dolazi iz dana u dan. Pa zar ne vide? Svaki put se naljutim kada pričam o njihovom razumijevanju. U periodu kada budemo išli u Vancouver ne znam šta će biti. Zastoj ili napad? Sve je moguće. Ne smijemo otići ne pripremljeni. Morala sam nazvati Sarah ponovo da smislimo neki plan. Nešto što će navesti moje a i njene roditelje da nam povjeruju dok smo zajedno.
Osjećala sam neko olakšanje. Bilo je u veoma maloj količini jer sam znala da više nigdje nije sigurno. Vjerujem da smo svi zaraženi. Ne znam tko će od nas preživjeti. Zgrabila sam mobitel i nazvala Sarah. Prenijela sam joj lijepe vijesti tj. da na sedmicu dolazim u Vancouver. Glas joj se promijenio, više nije drhtao. Oslobodile smo se dok smo pričale. Iako se nismo čule mjesecima, to se nije osjećalo jer zbilja mi jesmo bile najbolje drugarice. Vrijeme nam nije ništa moglo. Bog nas je stvorio najboljim drugaricama jer nas nijedna mama ne bi podnijela kao sestre.

Odlučile smo ostaviti plan "Ozbiljnog pričanja o Apokalipsi" dok ja ne dođem. Važno je da put proteče u najboljem redu, da se vidim sa Sarah i onda baš ozbiljno o tom popričamo. That's a plan.

Ostalo je još dva dana do polaska. Kao što sam i rekla, roditelji su odlučili da ne idem u školu ovu sedmicu, ili dvije, dok se ova "uzbuna" ne smiri. Primjećivala sam da ih sve više i više nedostaje u školi. To je bio jedan od predznaka. Tako to počinje. Infekcija se sve više širi. Neki su možda već pretvoreni? Ljudi ne znaju šta se događa, žao mi ih je. Imam dva brata, jedan je moj blizanac, Tyler, a jedan je godinu mlađi od nas, Jace. Roditelji ni njima ne daju ići u školu, naravno. Oni su mi sve na svijetu, iako mi dođe da ih ubijem obojicu, znate kako to ide. Što se tiče njih, Jace nije pridavao značaju ovom, ali Tyler itekako jeste. Sam je započeo priču o tome i pitao me za mišljenje. Ipak, nismo za đabe blizanci.
Znam da je bila loša ideja ali naprosto sam morala otići do škole i uzeti neke papire, rekli su da dobijamo suspenziju ako ne dođemo po njih. Kao da ću imati vremena da padnem, kraj je svijeta ljudi, kraj svijeta! Iako se mama teško složila da sada idem napolje, znala je da moram. Ona me je odvukla prije nego što je krenula na posao. Rekla mi je da nipošto ne idem pješke kući. Inače, kuća mi je od škole udaljena nekih 25 minuta pješice, a zbog virusa to je bila prevelila izloženost. Zagrlila sam ju i tihim glasom rekla da se pazi. Naša srednja škola je mnogo drugačija od one u Vancouveru, mnogo veća, a sa veličinom dolazi i strah. Čitav dan sam razmišljala o virusu, apokalipsi, jedva da sam primjetila kada su me prozvali u hodniku da sam ja na redu da dignem te papire. Bio je velik red i za "papire preseljenja" ili kako god. To su papiri na kojima su svi vaši uspjesi do sada u ovoj školi, da vam ih mogu priznati i u nekoj drugoj školi. Ljudi su se valjda selili, odlazili, red je baš dugačak. Ostala sam sat vremena tu, da, čitav sat radi usranih papira. Nazvala sam mamu da joj kažem da sam napokon završila, ali ona je zapela u prometnoj gužvi negdje u centru, a tata je bio na poslu. "Zapela si u gužvi? Mama, molim te, pazi se.. Samo.. Ostani u autu ako išta bude ili bježi. Samo dođi kući. Ja ću smisliti nešto." Ne vjerujem da me išta skontala. Rekla sam joj to i prekinula jer sam vidjela da bus odlazi. Bila sam uplašena jer je već bio mrak, a ja sam jedina živjela u tom pravcu. Razne misli su mi prolazile kroz glavu. Ranije taj dan dok sam kretala u školu u unutrašnji džep jakne sam sakrila nož sa kojim sam inače rezbarila drvo u sobi. Znam razlog. Bojim se, iskreno rečeno. Bar ću imati nešto čim ću se odbraniti. Naravno, nisam dopustila da roditelji primjete jer bi bilo puno pitanja i galame. Nabrzinu sam ga izvadila i ugurala ispod rukava. Odlučila sam se za podzemni voz, išla sam par puta njime u školu i iz škole. Da, bilo je strašno jer je to podzemna stanica, ali opet je to bila bolja ideja neko 25 minuta pješice po mraku. Linija voza je vodila tačno 5 minuta do moje kuće, pa mi je to bilo super. Otrčala sam na stanicu da ne zakasnim.

Nisam baš znala u koje vrijeme idu vozovi, ali izgleda da sam ovaj put imala sreće. Čekala sam oko 3 minute, a to vrijeme provela u strahu i okrećući se svake sekunde da vidim ima li ikoga. Bila je tu i neka žena, čekala kao i ja. Voz je došao i s oprezom sam ušla u njega. Uglavnom, sjela sam tu, blizu izlaznih vrata. Nismo se dugo vozili. Prešli smo 3 stanice i stali. Svi smo izašli. Kada je i vozač izašao pitali smo ga zašto ne krećemo dalje? Odgovorio je "Javili su mi upravo da ne možemo dalje, neki problemi sa prugama. Žao mi je, morat ćete nastaviti dalje sami!" Kao da mi je odbrusio. Vozač je iz voza izašao u žurbi i nekako.. zabrinjavajuće. A, znate moje misli, grozne su. Pogledala sam ga, a on je brzo sakrio pogled, smrknut pogled. "Ozbiljno, samo ćeš me pogledati tako sad?" mislila sam u sebi. Srce mi je brže počelo lupati jer očigledno nešto nije uredu. Otrčala sam iz podzemne brzo, uz duge stepenice. Mislila sam "Okej, tolike sam sreće. Baš danas ću morati pješke kući. Po mraku. Super." Vani je bilo par osoba. Kiša je počela propadivati. Bacila sam pogled lijevo i desno i nastavila u svom pravcu kući. Sada mi je trebalo oko 10 minuta do kuće. Hladno je. Stavila sam duksericu koju sam imala u torbi na glavu. Odjednom sam vidjela u daljini, kroz kišu, skupinu ljudi. Okolo su bila policijska auta, kola hitne pomoći. Krug ljudi je bio popunjen, bilo ih je dosta. Približila sam se natezajući oči da vidim bar nešto kroz onu kišu. Vidjela sam par policajaca kako se odmakinju. Pištolji su im bili u rukama. Pucanj. Prepao me. Svi su krenuli vrištati. Pa drugi pucanj. Ljudi se malo po malo odmakinju, ali još uvijek nazirem da je to krug ljudi, a da unutra ima prostor, prazan prostor i neko ili nešto je u njemu... Bacila sam trenerku i počela brže trčati da vidim šta se dešava.

To je bila cura.. Pretvorena cura, blijeda, krvava. Baš kao što mi je Sarah pričala. Stala sam. Oči i usta su mi bili otvoreni nakratko. Vrištanje. Ljudi idu prema meni. Čini se da bježe. Ja sam se počela probijati kroz gomilu. Naime, ta cura što su je upucali, digla se. Krenula je prema ljudima pa su oni zato onako trčali. Da, to je to. Sada sam bar sigurna. Ljudi trče, guraju me. Jedan momak je naišao u brzini pokraj mene i rekao mi "Kud' ćeš ti! Bježi!" I nestao je. Probila sam se. Tamo je stajao moj tata, on je bio šef policije, on je maloprije i pucao. Nije dao drugima. Pucao je u srce, stomak. Ugledala sam ga i krenula prema njemu. Upucao je i treći put a ona je pala na koljena, glava joj je bila pognuta. Znala sam da će ustati. Torba mi je skliznula sa desnog ramena. Dotrčala sam do tate kad je rekao "Serena! Bježi! Šta radiš ovdje!" Tresla sam se. Adrenalin me opucao toliko da sam naprosto uzela tati pištolj iz ruku i... "Šta radiš, odmakni se!" Nisam ga slušala. Pištolj sam uzela čvrsto. Raširila noge, namjestila glavu. Približava se.

Spremna sam.