Svi su mislili da je jako smiješno vidjeti Libi skoro onesviještenu. Niko nije mogao da vjeruje. A ipak, eto je, mala "Gospođica Savršena", totalno razvaljena od samo tri piva. Ostavljena sama u muškom društvu od svoje dvije najbolje prijateljice poznate po imenima Klami i Rouz zvana Sifi.
Pa, dobro Libi nije baš totalno pijana, ali prilično blizu toga i zato su svi mislili da je to smiješno. Najpametnija djevojka u školi, a nije u stanju da sklopi suvislu rečenicu. Samo gleda u ljude oko sebe, sa zamagljenim pogledom i pravi od sebe još veću budalu.
Pomislio sam kako je to dobar trenutak da uskočim. Mislim, naravno, Libi nije pokušavala da bude toliko iritantna. Takva je bila oduvijek, i ako ćemo pravo, bila je dovoljno pametna i to je i znala i voljela je drugima da to stavlja do znanja. Momci je nisu voljeli zato što je bila pametnija od njih, a djevojke zato što je bila i pametnija i ljepša.
Ali, živjela je u kući do moje i poznavao sam je oduvijek, pa sam osjećao obavezu da sve to zaustavim.
"Hajde", rekao sam. "Zabavili ste se. Vrijeme je da Libi krene."
"Hej, čovječe, ostavi je na miru", počeli su da se bune. "Dobro joj je tu gdje jeste."
"Da, ostavi je na miru." Ovo posljednje je dolazilo od Vilija, a taj tip je bio čudan.
Trebalo je samo da vidite kako je buljio u djevojke. Mislim da će uraditi nešto jako loše jednog dana, ali sam odlučio da to ne bude sada i ovdje.
Naravno, kako to obično biva, Libi mi nije ni malo pomagala. "Ali, Džek", bunila se. "JA želim da ostanem."
"Da!", ostali su se složili. "Slušaj je. Ona želi da ostane."
Ošinuo sam ih pogledom. "Ne sa vama. Uostalom, ako joj se nešto loše dogodi, moji roditelji će me živog odrati."
Svi na žurci su znali da sam u pravu. Još malo su se raspravljali sa mnom, ali je ipak bila velika žurka u pitanju, sa puno pijanih djevojaka na sve strane, pa su odustali.
"Možeš li da hodaš?", pitao sam Libi.
"Ne znam", odgovorila je. "Zašto? Kuda idemo?"
"Vodim te kući."
"Tvojoj kući ili mojoj kući?", pitala je i zakikotala se, pa glasno štucnula, pa se ponovo zakikotala.
Nikako nisam mogao da shvatim šta je toliko smiješno.
"Tvojoj kući", rekao sam.
"Oh", snuždila se. "Okej. A, zašto?"
"Zato što si pijana. Okej?"
"Nisam pijana!", povikala je.
"Možda inače znaš mnogo više od mene, Libi, ali vjeruj mi što se ovoga tiče. Pijana si."
"Nisam pijana", tvrdoglavo je ponovila.
Možda je to pokrenulo sve ovo. Ta njena posljednja izjava, iako pijana, ophodila se prema meni kao da je superiornija od svih ljudi na svijetu. Već sam je dovukao do mog auta i nije bilo nikoga blizu nas. Bila je pijana i gard joj je bio spušten.
"Libi", pozvao sam je. "Libi. Hoću da me pogledaš."
"Ne želim", rekla je.
"Libi", ponovio sam, nešto čvršće nego maloprije. "Hoću da me pogledaš. Odmah."
Uradila je šta joj je rečeno i oči su joj se zalijepile za malu baterijsku lampu koju sam držao u ruci.
"Tako je, Libi. Gledaj u svjetlo. Gledaj i prati svjetlo. Gledaj kako se pomijera."
Ništa nije rekla. Samo je sjedila i gledala kako se igram sa lampom i pomijeram je.
"Prati svjetlo, Libi. Prati kako se pomjera. Ne moraš da radiš ništa drugo, osim da gledaš u svjetlo. To je sve što tražim od tebe. Samo gledaj u svjetlo, Libi. Samo gledaj kako se pomijera."
